Pjev zvončića

Pjev zvončića

Petja Ivanova besprijekorno je otpjevala ariju sa zvončićima i zasluženo oduševila mariborsku publiku. No, njezino je pjevačko umijeće itekako dolazilo do izražaja i u ostatku opsežne uloge prepune legato fraza i finog muziciranja

Skladatelj melodioznih baleta Coppélia i Sylvia Leo Delibes (1836–1891) zadržao se na opernom repertoaru samo s jednim svojim djelom od dvadesetak koliko ih je skladao. To je Lakmé, opera koje je naslovna uloga namijenjena virtuoznom koloraturnom sopranu za središnju ariju sa zvončićima. Arija je možda najteža u koloraturnom repertoaru i zato se opera veoma rijetko izvodi.

Opera Slovenskog narodnog kazališta u Mariboru ima sreću što u svom solističkom ansamblu ima izvrsnu mladu sopranisticu Petju Ivanovu. Ona je u nekoliko godina karijere ostvarila većinu koloraturnih uloga, od Kraljice noći, Gilde, Oskara, Rosine i Olimpije, do Lucije i Zerline u Splitu. Zato je postavljanje Lakmé bio pravi potez u pravo vrijeme, što svjedoči o profilu rukovodstva Mariborske opere.

Osim virtuoznosti glavne arije, ostala je faktura vokalne dionice uloge Lakmé, kao i tenorske uloge Geralda, izrazito lirskih linija u tipičnom tkivu francuske opere comique, melodijske lakoće te rafinirane i prozračne orkestracije koja želi dočarati egzotični ugođaj Indije 19. stoljeća. Taj je ugođaj s opojnom ljepotom vokalne melodike u duetima ostvario dirigent iz napuljskoga kazališta San Carlo Francesco Rosa, u suradnji s odličnim orkestrom i vrlo dobrim zborom.

Redatelj Plamen Kartaloff, za razliku od grozna nedavnoga Verdijeva Attile, ovdje se priklonio jasnom, jednostavnom i čistom tradicionalnom uprizorenju, što je najprikladniji način postavljanja i predstavljanja nova i nepoznata djela. Logično ispričana priča o nedopuštenoj ljubavi između kćeri brahmanskog svećenika Nilakanthe, Lakmé i časnika engleske kolonizatorske vojske Geralda, koja završava njezinom smrću, ostavlja prostora glazbi da dođe do punog izražaja. Bijeli i narančasti sariji kostimografkinje Angeline Atlagić, kao i detaljno izrađena maska i šminka za cijeli ansambl, pridonijeli su temeljnoj zamisli o romantičarskoj opernoj autentičnosti. Scenografija Miodraga Tabačkog, jednostavna i funkcionalna, u dva čina i na dvije razine, u glavnim je naznakama uspjela dočarati ambijent. Koreografija baletnih točaka Valentine Turcu konvencionalna je, dok je ples zborskog ansambla na početku drugog čina najlošiji prizor predstave.

Koloraturne arije virtuoznih zahtjeva ne podnose polovičnost. Već samo jedan ton koji iskoči iz cjeline narušava dojam o sopranističinu umijeću. Petja Ivanova besprijekorno je otpjevala ariju sa zvončićima i zasluženo oduševila mariborsku publiku. No, njezino je pjevačko umijeće itekako dolazilo do izražaja i u ostatku opsežne uloge prepune legato fraza i finog muziciranja, u crtanju sjetne Lakmé. Pridružio joj se partner Španjolac Celso Albelo, suptilan tenor francuskog tipa kao vrlo dobar Gerald, iako je prema kraju predstave popuštao intenzitet njegove interpretacije. Lakmé i Gerald često su bili u ljubavnom zanosu u ležećem položaju na sceni.

Ostatak solista bio je dobro odabran i raspjevan. Bili su to venezuelanski bas Ernesto Morillo kao dramatski, zloslutni Nilakantha, milozvučna mezzosopranistica Irena Petkova u drugom najpoznatijem ulomku iz opere, duetu Lakmé i Mallike, te engleski tercet dama – Andreja Zakonjšek Krt kao Ellen, Alenka Gotar kao Roza i Rebeka Lokar kao Miss Benston, na čelu s Geraldovim prijateljem Fredericom u opuštenom tumačenju baritona Predraga Stojanovića.

Davor Schopf