Pjev Anđela i Duše

Pri svakoj izvedbi kineske gitaristice Xuefei Yang do izražaja je dolazila lirika, crta skromnosti, ali i veliki virtuozitet koji nikada nije sam sebi svrhom

U utorak, 21. studenog 2006. u Hrvatskom glazbenom zavodu, u sklopu ciklusa Guitarra viva, nastupila je kineska gitaristica Xuefei Yang. Odmah, bez sustezanja, otkrila je svoje glazbene adute: nježno, gotovo romantično razliveni tonovi Sorove Varijacije na Mozartovu temu, op. 9. rekli su sve. Tek retrogradnim razmišljanjem shvatilo se da je skladba tehnički iznimno zahtjevna, što je perolaka izvedba posve sakrila. S jednakom su se lakoćom nizala djela drugih autora: Tri španjolska komada Joaquina Rodriga, Austrias i Sevilla Isaaca Albéniza te Un sueńo el la floresta Augustina Barriosa. Barriosov San u šumi, kao gitaristici najdraža skladba, odsvirana je sanjalački, a umjetnica se potpuno prepustila glazbi, omogućujući to i publici. U drugom dijelu programa sviračica se zaigrala izvodeći Paganinijevu Grand sonatu u A-duru, a slijedila je Morelova obrada poznate teme El condor pasa, te Seis por derecho Antonija Laura. Pri svakoj izvedbi, pa tako i kod nekoliko kratkih virtuoznih komada Heitora Villa-Lobosa (jednog preludija i nekoliko etida), uvijek je do izražaja dolazila lirika, crta skromnosti, ali i veliki virtuozitet koji nikada nije sam sebi svrhom. Na kraju su dva bisa zaokružila dojam: obrade kineske skladbe za instrument pip te izvedba poznatoga Tanga ljubomore pokazale su da Xuefei Yang nije samo velika gitaristica nego i izvrsna aranžerka.

Treće Mozartovo lice

U istoj dvorani je u nedjelju, 26. studenog 2006, Hrvatski barokni ansambl posvetio koncert Wolfgangu Amadeusu Mozartu. Premda se Mozartova godina polako bliži kraju, još jedan koncert s Mozartovom glazbom pokazao je da austrijski skladatelj nije skladao uvijek isto. Zaposlivši samo gudački dio ansambla, Adagio i fuga u c-molu, KV 546 najviše je odgovarao onome čime se HRBA bavi – dakle, baroknoj glazbi. Kontrast mirna adagia i zvukovno teške fuge potvrđuju kako je Mozart nalazio uzore i u Bachovim i Händelovim djelima. Istodobno, izvođači su uživali prenoseći publici baroknoga Mozarta.

S druge strane, pravi, lepršavi Mozart, očekivao se pri izvedbi Petog koncerta za violinu i orkestar u A-duru (KV 219). Uredna, ali malo ukočena izvedba Laure Vadjon pokazala je da solistica, koja je koncert-majstorica ansambla, i dalje razmišlja i svira barokno. Čini se da je turska ugođajnost koncerta čak više ponijela orkestar (allegro trećeg stavka) nego solisticu. Ipak, ostvaren je kontrast spram baroknog Mozarta.

Treće Mozartovo lice otkrili su izvođači u drugom dijelu programa, kada je izvedena Grabmusik, koju je skladatelj napisao sa samo jedanaest godina (!). Vrsni bariton Miroslav Živković otvorio je djelo recitativom Wo bin ich? pjevajući prirodno i bez ikakva pretjerivanja. Sopran Ivane Kladarin odgovorio je jednako: usklađena sa Živkovićevom prirodnošću, pjevačica je nastavila dijalog koji je plijenio pozornost iskrenošću i jednostavnošću. Vrhunac, zbor Jesu, wahrer Gottessohn, izveo je Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Činilo se da su zboraši udahnuli pjev Anđela i Duše (tj. Ivane Kladarin i Miroslava Živkovića) te su im se vlastitim pjevom pridružili. Ponosni dirigent Saša Britvić (a ima zašto biti ponosan) za bis je, nakon moteta Ave verum corpus, morao ponoviti posljednji, zborski broj iz Mozartove mladenačke kantate. Doista, svaka čast!

Izvorni duh 16. stoljeća

Još je jedan zborski koncert održan u Zagrebu prošloga tjedna. U sklopu ciklusa Sfumato Zbor Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom dirigenta Frana Krasovca izveo je specijalizirani koncert istaknutih skladatelja šesnaestog stoljeća. Na programu su bila djela autora iz četiriju knjiga moteta koje je u Veneciji tiskao čuveni Andrija Motovunjanin (Andreo Antico de Motona). Moteti Jeana Richaforta (Philomena, previa), Jeana Moutona (Factum est silentium) i Constanza Feste (Nunc dmittis servum tuum) pokazali su koliko je šesnaesto stoljeće specifično za pjevača. Vrsna a cappella izvedba podsjetila je na još snažnu vladavinu crkve, koja je u to doba tražila jednostavnost, uzvišenost i dostojanstvenost. Moteti starih majstora ne mogu se pjevati na suvremeni način i zato su iznimno zahtjevni. Posebno je u tom smislu oduševio Officio de difunctos španjolskoga skladatelja Tomása Louisa De Victorije, koji je djelo skladao za pogrebne svečanosti u povodu smrti španjolske carice Marije. Šesteroglasje, bogata polifonija te izmjene solista i zbora tražili su pjevačku preciznost koju nije lako postići. Zbor HRT-a majstorski se nosio sa zadaćom te je s velikom unesenošću prenio izvorni duh glazbe 16. stoljeća.

Irena Paulus