NOVO LICE NAKON NOVE SLIKE

NOVO LICE NAKON NOVE SLIKE

Mali filmovi za plakanje dojmljivi su kao skicozan, spomenarski i dnevnički insert. Kao kućni filmovi variraju u teškoj / lakoj pojavnosti, očekivanim rješenjima, romantičnoj pa i sladunjavoj izražajnosti primarno osobnog iskaza

Slika eksterijera Malog salona, depandanse Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u samu središtu Rijeke, s crnim zastorima na prozorima te istaknutim bijelim slovima »Breda Beban«, zaziva na pogled iza zastora. U izložbenom prostoru predstavljene su recentne video- i filmske instalacije Brede Beban, otvoreni radovi inside / outside tematike, suptilnih pretapanja osobnog i društvenog identiteta.

Autorica je aktivna sudionica internacionalne umjetničke scene. Rođena 1952. u Novom Sadu, diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976, a poslijediplomski studij završila u Zagrebu i Berlinu. U Hrvatskoj je od osamdesetih godina poznata kao predstavnica Nove slike te su njezini tadašnji radovi predstavljeni na skupnoj izložbi Slika, gesta i materija osamdesete u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka 2004. (kustosica Nataša Ivančević). Izložba u Malom salonu prvo je samostalno predstavljanje autorice u organizaciji Muzeja u Hrvatskoj nakon 1991. Na početku recepcije pojavljuju se brojna pitanja vezana uz autoričine umjetničke i biografske tranzicije. Zanimljive odgovore nudi kataloški tekst u obliku razgovora, vođen s kustosom, ravnateljem MMSU-a Brankom Franceschijem. Govor u prvom licu, nažalost, ograničen je miniformatom tipskih deplijan-kataloga. Iz sažetih relacija saznajemo o spontanom prelasku u medij videa, prvim, kolaborativnim radovima s Hrvojem Horvatićem u drugoj polovici osamdesetih godina te njihovim osobitostima; »emotivnost, visok vizualni standard, naracija«. (Branko Franceschi) Umjetnica je s istim autorom snimila i niz dokumentarnih emisija o suvremenoj umjetnosti. Od početka devedesetih godina Breda je Beban izložbeno / radno aktivna u Velikoj Britaniji, gdje djeluje i predaje lijepe umjetnosti na Sveučilištu Sheffield Hallam, a odlika novih radova prepoznaje se kao »ono nešto što se snažno osjeća na rubovima velikih priča o geografiji, politici i ljubavi«. Vezanost uz temu marginalnoga može se osjetiti i u autorskoj koncepciji skupne izložbe Balkan mašte, koju je umjetnica priredila u Velikoj Britaniji 2002. i 2003. (Hrvatski sudionici bili su Tanja Dabo, Vladimir Martek, Mladen Stilinović, Igor Grubić, a izložba je održana u Site Gallery, Sheffield, Cornerhouse, Manchester, Stills Gallery, Edinburgh). Digitalni filmovi za galerijsko prikazivanje te kompilacija šest filmova gotovo su ambijentalno postavljeni, te sugestivnim spojem zvuka i slike nabijaju emocijama galerijski prostor. Dočekuje nas trokanalna videoinstalacija Najljepša žena u Guči (2006), opsjeda omnibus Malih filmova za plakanje (2002 – 20003) uključenih u malom vremenskom pomaku na trima televizorima. Raznosi pet filmova Prekrasno progonstvo (2003) na polukružno postavljenim ekranima na kraju izložbenoga prostora. Najljepša žena u Guči ističe se temom strasti i putenosti, umjetnosti zavođenja i zavođenjem umjetnosti. Također specifičnim izvorištem — Balkanom, kao rubnom zonom mita i memorije u kojoj se zrcale odnosi spolova, moći, karizme, novca... Istine s periferije, iz tradicije, odasvud, dokumentirane iz ženskoga rakursa. Prva je projekcija izvorni snimak s tradicionalnoga skupa trubača u Guči, a njezin je par autorska inscenacija iste snimke s usporenim kadrovima podvučenim promjenom glazbe. Odnos žene i muškarca (trbušne plesačice i uživatelja), te tjelesna i gestualna komunikacija okupljenih, približena je kamerom, koja »otkriva optički nesvjesno kao što nam je psihoanaliza otkrila nagonsko nesvjesno« (Walter Benjamin). Atraktivan, ambivalentno naslovljen rad Prekrasno progonstvo potpuno je posvećen ženi, intrigantnoj temi potpunog užitka. Krupni kadrovi prikazuju glave i ramena pet žena prije, za vrijeme i neposredno nakon orgazma, vrteći se u mekanim gašenjima kadra. Unutar istančane estetike bjeline postelje i probranih boja tijela čitaju se refleksije, mimika, promjene kože… Silovito i ranjivo, prekrasno progonstvo neposredno je izraženo uzbudljivim ritmom prisutnosti — odsutnosti akterica.

Mali filmovi za plakanje dojmljivi su kao skicozan, spomenarski i dnevnički insert. Kao kućni filmovi variraju u teško / lakoj pojavnosti, očekivanim rješenjima, romantičnoj pa i sladunjavoj izražajnosti primarno osobnog iskaza. Iako ostaju ponešto zakočeni tugaljivim raspoloženjem i zamornim monološkim tonom, zanimljivi su kao nadogradive autorske ispovijedi o temi pripadanja / odsutnosti.

Ksenija Orelj