Novi talijanski film

Novi talijanski film

Stalna poteškoća pri donošenju sudova o novostima u talijanskom filmu je u tome što je nemoguće izbjeći sjećanja na velika razdoblja i slavna djela te kinematografije. Ta je kinematografija, naime, doista zablistala nekoliko puta

U Kinu Tuškanac, kao i u programima na Filozofskom fakultetu i Akademiji za dramske umjetnosti, održala se od 17. do 23. studenog smotra novih talijanskih filmova, koja će se ponoviti i u Splitu. Filmove je odabrao Paolo Minuto, profesor filmologije iz Cosenze, koji je i vodio programom. Prikazano je trinaest igranih i pet dokumentarnih filmova, a program te zanimljive i korisne smotre obogatilo je svojim sudjelovanjem i nekoliko autora prikazanih filmova. Posebno valja naglasiti da je profesora Minuta u izboru filmova rukovodila svrhovita ideja da se prikažu filmovi za koje se uglavnom sa sigurnošću može tvrditi da nisu bili dostupni našem gledateljstvu. Izostali su tako najpoznatiji suvremeni redatelji čija su djela bila prikazana na redovnom repertoaru i/ili u kinu Tuškanac ili na televiziji, redatelji kao Amelio, Avatti, Benigni, Moretti, Nichetti, Tornatore, pa Sorrentino, s čijim smo se opusom nedavno upoznali. No, iako se može žaliti što se nisu vidjela neka djela spomenutih redatelja, većina prikazanih filmova zaslužuje pozornost, pa već i zato jer su ili ušli u konkurencije velikih festivala i/ili su dobili neke nagrade na festivalima srednje kategorije, tako da čine solidnu dopunu onomu što smo dosad znali o novome u toj susjednoj kinematografiji.

Stalna poteškoća pri donošenju sudova o novostima u talijanskom filmu je u tome što je nemoguće izbjeći sjećanja na velika razdoblja i slavna djela te kinematografije. Ta je kinematografija, naime, doista zablistala nekoliko puta — u doba neorealizma, filmskoga modernizma, napokon i struje političkoga filma, i čini se gotovo nemogućim da se zaboravi sva ta slava talijanske kinematografije iz razdoblja od sredine 1940-ih do sredine 1970-ih. No, ako je inozemni gledatelj osuđen na sjećanje, na priželjkivanje da vidi nešto što je izrazitije slično naznačenim dometima, to osjećanje s njim ne moraju uvijek dijeliti novi talijanski filmaši, jer oni najvjerojatnije traže nove putove. I tako, u ovoj smotri u igranim se filmovima nisu našli tragovi struje političkog filma (oko 1965 – 1975), kojega su Talijani (Bellocchio, Bertolucci, Petri, Maselli...) bili protagonisti zajedno s Nijemcima i Francuzima. Politička tematika danas se u Italiji većinom preselila u dokumentarne filmove, koji se uglavnom rade u koprodukciji s televizijom, a koji se, primjerice, bave temama iz Drugoga svjetskog rata, iseljeništva, mafijom, a jedan i situacijom u današnjem Kosovu. No, možda je tako i bolje, jer ti novi igrani filmovi nisu opterećeni plakaterstvom, pa ni militantnošću, koja je znala obilježavati i neke od razglašenih filmova struje političkog filma u Italiji, struje čijem su kraju vjerojatno pridonijela upravo ta svojstva.

U novom talijanskom igranom filmu znatno je zastupljenija socijalna, a osobito psihološka tematika. Tako, u jednom se filmu tretira problem poslovne bešćutnosti u svijetu velikoga biznisa (Želio sam samo spavati na njoj /2004/ Eugenija Capuccija), u drugom odnos prema homoseksualizmu i transvestitstvu (Majka priroda /2005/ Massima Andreia), a u više ih se ponire u sfere urbane samoće. U jednome od tih zamjetljivi su i tragovi modernizma. Naime, jedan iz najužeg izbora najuspjelijih u tome ciklusu, film Promatračica (2004) Paola Franchija, očevidno je nadahnuće hranio filmovima francuskoga novog vala, ali i djelima Michelangela Antonionija. Također taj se film — jedini te vrste na smotri — uklapa i u jednu tendenciju novoga, pa i feminističkog filma. Naime, junakinja filma ima ulogu koja je u filmu uobičajeno rezervirana za muškarce: fokalizator prikazanih zbivanja, ona promatra i na tim promatranjima gradi svoju sudbinu — istina, ne baš sretnu.

Sveukupno, dojmljivijima su se nedvojbeno pokazala ona djela koja nešto više prizivaju neorealizam, i to u jednom njegovu vrlo specifičnu tematskom krugu. Odnosi se to na prikaz djece. Naime, talijanski je neorealizam, među ostalim njegovim posebnostima, prikazu života djece pristupao na dotad gotovo nepoznat i moglo bi se reći radikalan način. Nema u njemu sladunjavih dječjih likova, djeca su — napose u filmovima Vittorija De Sike i Roberta Rossellinija — i svjedoci i sudionici dramatičnih događanja, kao i žrtve problema koje ne mogu riješiti njihovi roditelji. Na ovoj smotri čak u tri su filma protagonisti djeca, iako uopće nije riječ o filmovima za djecu. Svi ti filmovi nastoje prodrijeti u svijet dječje intime, dakle, u svijet dječje samoće, a sadržaj raščlanjivana dječjega duševnog života uglavnom je mučan i tužan, najvećim dijelom zahvaljujući odnosu s roditeljima, dakle, kao i u nekim klasičnim neorealističkim djelima. Da bi se to potvrdilo, spomenimo samo jedno asociranje na neorealizam, jedno, ali toliko dramatično da bi zasluživalo da mu se posveti i znatno dulji napis. U Rossellinijevu filmu Njemačka godine nulte (1947), s radnjom u gradu ruševini — Berlinu, očajni, potpuno obeshrabreni dječak počini samoubojstvo, događanje koje se prije Rossellinijeva filma činilo neprikazivim, odnosno nedopustivim za prikazivanje. U višestruko nagrađivanom filmu Čak ni sudbina (2004) Danielea Gaglianonea to, pak, učini sin alkoholičara, također skokom sa zgrade u jednako ruševnu ambijentu kakav je i u Rossellinijevu filmu. U filmu, pak, Marijev rat (2005) Antonija Capuana usvojeni dječak, istina, ne počini samoubojstvo, ali se ta mogućnost naznačuje metaforički i eufemistički — strada njegov psić.

Nakon navedenih primjera možda se čini i neprimjerenim završiti ovaj susret s novim talijanskim filmom sjećanjem na komedije all’ italiana, od kojih su se neke od najuspjelijih prikazale u nedavnom ciklusu posvećenu Vittoriju Gassmanu — u istoj dvorani. Dakle, tragova tog najpopularnijeg talijanskog žanra na ovoj smotri gotovo da je bilo nemoguće naći. Junaci tog žanra pripadahu svijetu koji čini se polagano nestaje. Taj je svijet zatim nadogradio Federico Fellini, a onda je i Fellini nestao. Istina, varirajući je, od felinijevske ostavštine živjeli su mnogi, pa i poznati talijanski redatelji s kraja stoljeća, a onda je zamrlo i njihovo simpatično epigonstvo. Budući da je komedija jedan od nacionalno najizdiferenciranijih žanrova, čini se da je iščezavanjem tih filmova iščezao i dio Italije uklapajući je sada u neki novi, zasad bezličan filmski konglomerat. Ili: filmovi tog žanra možda još ipak postoje u Italiji, ali bi im možda trebala neka injekcija inovativnosti?

I napokon, završno, kako bi ova smotra poprimila sve odlike bogatih filmskih manifestacija ovoga tipa, prof. Minuto u nju je uklopio i retrospektivu nama manje poznata redatelja Francesca Calogera. Ni oni ne asociraju na najveća imena u povijesti talijanskoga filma, ali ih zato — zbog zanimljivosti priča i lakoće režije — odlikuje najveći komercijalni potencijal. Ako novi talijanski film bude ostvario takav umjetnički prosjek, bit će to respektabilna kinematografija. Ako pak Calogerovi filmovi budu vrhunski dometi te kinematografije, onda će i mnogi sljedeći članci započinjati prisjećanjima na slavnije dane te kinematografije.