Nastavimo s »Kretanjima«!

Nastavimo s »Kretanjima«!

Od suradnje fotografa i plesača, preko recentne produkcije do plesnih studija i izvrsnog eseja o signifikaciji i reprezentaciji

Kad je neki časopis jedini u svom polju, teško mu je oduzeti ne samo primat nego i cijeli skup obično afirmativnih opisa, pun superlativa i apsolutnih tvrdnji. Problem je to konkurencije koja ne postoji, gdje se svaka pogreška može pripisati ledolomačkom, pionirskom naporu i traženju posvete proizašle iz činjenice, i prava, prvenstva. Tako je i »Kretanjima«, časopisom za plesnu umjetnost koji je neredovito, i sa svim ostalim problemima koje u ovom stadiju hrvatske kulture tište ne samo izdavaštvo i ples, uspio pod kapom Hrvatskoga centra ITI – UNESCO dogurati do petoga broja. Svojevrsna mala obljetnica ipak je potvrda da se sizifovski posao isplati, a da je uredništvo pod vodstvom Ive Nerine Sibila zaista odlučilo mazohistički uprijeti govori i najava kako »Kretanja« planiraju uspostaviti i vlastitu biblioteku. To je već vijest koja zaslužuje aplauz, kako zbog domaće plesne scene tako i zbog šire slike kulture koja, iako po svojim rubovima pleše već odavno u skladu sa svjetskim trendovima, a ponekad i prije njih, o tome ne ostavlja pisanoga traga kao što joj nedostaju i prijevodi čak i temeljnih naslova koji se fenomenološki, biografski, teorijski ili bilo kako drukčije bave plesnom umjetnošću.

Urednička politika petim je »Kretanjima« nametnula tematski okvir plesne fotografije, ili fotografije i plesa u suradnji, kao dva naizgled nespojiva umjetnička izraza koji su doduše, kako pokazuju povijesni pregledi u samu časopisu, dugo zazirali jedan od drugoga. Međutim, kad su se konačno našli, slika i pokret postali su neodvojiv dio obiju praksa – plesači i fotografi trebaju se međusobno kao što se trebaju i ples i fotografija. U tematiziranju te veze, kad je riječ o domaćem kontekstu, nazobilazan je projekt Irme Omerzo Nastavimo s kretanjem, čiji je jedan segment posvećen upravo spomenutoj vezi. Radioničko istraživanje kao dio šireg interdisciplinarnog pristupa rezultiralo je i zavidnom grafičkom građom, ali i zanimljivim iskazima samih sudionika (Darija Doždor, Rina Kotur, Zrinka Užbinec, Zrinka Šimičić, Iva Hladnik, Nino Bokan...). Njih se pak svrstava u širi okvir takozvanog okruglog stola u kojem pripadnici domaće scene (Snježana Abramović, Larisa Lipovac...) i fotografi (Damil Kalogjera, Slavica Subotić, Saša Novković, Barbara Blasin, Nada Dogan...) sabiru svoja iskustva nakon suradnje koja u nekim slučajevima prerasta u pravo partnerstvo. Pored spomenutog projekta Irme Omerzo, bitan primjer umjetničke proizvodnje nastale suradnjom dviju disciplina koncept je Barbare Matijević naslova Fotomorgana, realiziran uz suradnju Ane Opalić i Jasenka Rasola, čiju hibridnost opisuje tekst Ane-Marije Koljanin.

Ukoliko je temat o fotografiji svojevrstan dug fenomenološkoj strani petoga broja »Kretanja«, njegov su, ne samo zbog fizičkog smještaja, središnji dio ipak dva velika razgovora sa od središta jednako udaljenim akterima domaće plesne i fizičkokazališne scene. Smanjena ili manje vidljiva prisutnost u slučaju Nataše Lušetić i Rajka Pavlića je, ipak, ujedno i prilika za objektivnije sagledavanje stanja, dok im istodobno ne oduzima kredibilitet jer su njezine predstave među najzapaženijim kazališnim produkcijama prošle sezone, dok se njegov Domesticus Vulgaris ili jednostavno domaće i u inozemnom kontekstu ovogodišnjega Tjedna suvremenog plesa pokazao dostojnim predstavnikom one struje domaćega plesa koja, na granici teatralizacije, ne pristaje baš na sve svjetske trendove. Kritičan, ali i pažljiv pri spominjanju imena te donekle samozatajan u pogledu vlastitog rada, Rajko Pavlić u razgovoru s Majom Đurinović postavlja se namjerno izvan središta, kao dokaz uvjerenosti u ispravnost vlastitog puta, pa je zato njegova klasifikacija domaće plesne sadašnjosti sustavna, zabavna i iskrena.

S druge strane, bitno nekonvencionalniji razgovor Nataše Govedić s Natašom Lušetić manje se bavi konkretnom scenom, iako ukratko ocrtava neke njezine probleme. On šara između umjetničke potrebe za stvaranjem i suodnosa te potrebe i takozvane zbilje prepune kulturnih referencija na koje je ta izvođačica i redateljica posebno osjetljiva. Signali Lecoqove metode, svakodnevno iskustvo kapitaliziranijega umjetničkog tržišta, pukog optimizma i formaliziranosti japanske čajne ceremonije okosnice su razgovora koji nije u potpunosti ni stručan ni biografski, iako je oboje, dok mu je predstava Das Kapital tek daleki povod. Niz elaboriranih prikaza najzanimljivijeg od recentne produkcije, nastao u suradnji s autorima, a ne tek kritičarskim kopanjem rovova, zatvaraju opaske urednice »Kretanja« u vezi s predstavom Sjena Marije Šćekić, popraćene autoričinim komentarima i pisanim tragovima konceptualizacije i radnoga procesa.

Peti broj »Kretanja« okrenuo se i dozivanju inozemne edukacijske prakse na polju suvremenoga plesa, pa u manjem tematu o plesnim studijima fragmentarno prikazuje francuska iskustva. Pored okvirnih bilješki za istraživanje u plesu Laurencea Louppea, tu je i prilagođena inačica teksta Jelene Rajak, nagrađena od strane Međunarodne federacije za kazališno istraživanje. Dio je to magisterija Performativni potencijali buta, nastala tijekom boravka na Sveučilištu Paris 8, ustanove koju u obliku intrevjua predstavlja supročelnica tamošnje Katedre za ples Isabelle Ginot. Iz njezinih se odgovora naslućuje da ni u zemljama visokorazvijene plesne kulture edukacijskim projektima nije lako pronaći zasluženo institucionalno mjesto, potporu i prepoznavanje, što jasno nimalo ne pomaže domaćoj situaciji, u kojoj se o francuskim problemima može samo sanjati. Upravo zbog nedostatka prijevodne literature i bilo kakvih plesnih studija, ovaj broj časopisa za ples zatvara Lidija Zoldoš iscrpnom recenzijom profesionalne biografije Mercea Cunninghama iz pera Rogera Copelanda te prijevodom ogleda naslova Koja značenja ples prenosi i stvara ili Trio A i mit »običnog« pokreta američke koreografkinje, izvođačice i plesne teoretičarke Jill Sigman. Riječ je o svojevrsnu uvodu u semiologiju plesa koja pleše na granici teorije i prakse te pitanja koja obje postavljaju u suočenju s konkretnim, istodobno jednostavnim i prevratničkim solom Yvonne Rainer. Izabrani primjer samo je otponac za propitivanje uobičajenih teza o postmodernom plesu koji se utječe svakodnevnom pokretu, ali i razdjelnice razvojnih mijena definirane pitanjem o signifikaciji i reprezentaciji u plesnoj umjetnosti. Ta kraljevska završnica najbolji je dokaz koliko su »Kretanja« potrebna domaćoj plesnoj sceni kao izvor informacija i kao jedini sustavni pisani trag njezine burne sadašnjosti u kojoj se još postavljaju ista pitanja.

Igor Ružić