Milijarda za kulturu

Milijarda za kulturu

Kad je nešto u kulturi dobro, onda je za to zaslužan pojedinac, a ako nešto ne valja, kriva je država

Na osnovi upravo usvojena Državnog proračuna za 2007. izdvajanja za Ministarstvo kulture bit će čak 23 posto veća nego prošle godine i dosegnut će milijardu i osamdeset milijuna kuna, što je više od jedan posto ukupnoga proračuna.

No, osim ministra kulture, čini se da taj senzacionalni podatak malokoga oduševljava. Kao da je to dobitak za jednu stranku ili političara, a na za cijelu hrvatsku kulturu.

Hrvati su čini se stručnjaci za isticanje samo negativnoga, kritiziranje i prigovaranje. Dok je neki ministar na vlasti, nemilosrdno ga se napada, a kad mu završi mandat, onda ga se uzdiže. I tako opet u krug. Kad je nešto u kulturi dobro, onda je za to zaslužan pojedinac, a ako nešto ne valja, kriva je država. Što god se pozitivno napravilo, koliko god se novca odvojilo, koliko god se projekata poduprlo, uvijek će se tražiti dlaka u jajetu i more će se tinte proliti na ono najmanje što nije napravljeno, a gotovo ništa na potporu onomu što jest.

Jedan od najboljih primjera za to je film. Kad se odobre koprodukcije za pet filmova, što je konkretan pokazatelj želje neke zemlje za suradnjom s drugim kulturama i radom na zajedničkim europskim projektima, i za to izdvoji čak milijun i dvjesto tisuća kuna, tu odluku nitko neće poduprijeti, a mnogi će je dočekati na nož jer nisu potpomognuti baš svi projekti.

Kad se odobri snimanje rekordnih deset hrvatskih igranih filmova, i za to prikupe impozantna sredstva Ministarstva kulture i Hrvatske televizije (ukupno 45 i pol milijuna kuna), reakcije će biti sumnjičave, a neki će čak napasti i Ministarstvo kulture zbog straha da pojedini projekti neće dobiti dovoljno novca. A zašto bi država trebala, toliko godina nakon što smo prestali živjeti u socijalizmu, osigurati kompletna sredstva za snimanje nekoga filma? Gdje se to još u svijetu filmovi snimaju sa sto posto državnih sredstava? Zar ne bi producenti trebali prikupiti dio novca, a ne samo trošiti javni novac? Kad je riječ o davanju novca i snimanju filma, onda producent film rado daje na državne jasle, a kad filmsko dijete odraste i u slučaju uspjeha nešto zaradi, odmah ga se prigrli i uzme mu se novac, koji bi zapravo trebao služiti za potporu novim filmovima.

Osim toga, visina državne potpore nije nikakav jamac kakvoće filma. Podaci govore da su neki od najuspješnijih hrvatskih filmova bili niskobudžetni (Kako je počeo rat na mom otoku?, Fine mrtve djevojke, Ta divna splitska noć...) dok su brojni skupi spektakli (Četverored, Potonulo groblje, Snivaj zlato moje…), kod publike posve propali.

Hrvatski filmovi danas su sve popularniji, o njima pozitivno pišu i hrvatski i strani filmski kritičari, a dobivaju i dosad nezabilježen niz nagrada na međunarodnim festivalima (pa i oni koji su u početku bili zamišljeni kao TV-projekti, poput Matanićeva Volim te, nagrađena u Ženevi, i Žarkovićeve Trešete, nagrađene u Manheimu / Heidelbergu) pa treba konačno, neovisno o stranačkim, ideološkim i strateškim razlikama, priznati da su u nekom području i Hrvati napravili dobar posao.

Koja god stranka bila na vlasti i tko god bio na čelu Ministarstva kulture, milijarda i osamdeset milijuna kuna kulturnoga proračuna zaslužuje pohvalu.

Zlatko Vidačković