Ludi magni

Ludi magni

Razorno interveniranje u dvorišnome prostoru Vlaške govori o potpunom nijekanju pamćenja prostora i vremena u kojima je koncipiran. Kao i u osporenom urbanizmu, i ovdje se suočavamo s tupim tranzicijskim egoizmom i autizmom

Postoji li ikakva razlika između posjetitelja antičkih arena i ljudi koji danima logoruju ispred prodavaonice nove verzije Play Stationa? Čini se da između njih stoji tek vakuum vremena. Obje skupine žude za slikama, naracijom, ali ponajprije za uživljavanjem i zaboravom vlastite egzistencije. S obzirom na to da je danas pomodno proglašavati svršetke vremena, možda ne bi bilo naodmet spomenuti da su se u prostoru između skupina A i B smjestili ljudi koji su se pobunili protiv takva autizma, ali im je napor očito bio uzaludan. Ti su povijesni gubitnici Tertulijan i Augustin, koji u teatrima Kartage nisu pronašli ugodu, nego poticaj na zatvaranje očiju i kontemplaciju. Proizvod njihove krotkosti nisu samo ruševine Koloseja i amfiteatara širom propaloga Carstva, nego i novi kolosi, među koje možemo ubrojiti gradske katedrale. Opisi Victora Hugoa iz Notre-Dame u Parizu i vremensko putovanje pripovjedača u oblake iznad Pariza, 15. stoljeća poučne su poput poduka iz ars memorandi, ali i zbog prosvjeda protiv grijeha prevratnika iz 1789, kada je katedrala postala hram božice Slobode, a malo je nedostajalo da, baš poput Koloseja, postane i kamenolom. Te semantičke preinake, u kojima se hrvaju razum i osjećaji, kotrljaju se od antike do danas. Bilježimo ih i na zagrebačkom Kaptolu, gdje padom jednog bezbožničkog sustava potkraj 20. stoljeća nasrtaji na sjedište visokog svećenstva nisu završeni. Naprotiv. Novi primjeri ugroženosti moraju nas potaknuti na preispitivanje naših temeljnih osjećaja i stajališta prema tim prostorima.

Kaptol i Gradec na stanovit su način slični Palatinu i Kapitolu. To su brežuljci koji nas povezuju sa šutnjom povijesnih izvora i neostvarenim mitovima o utemeljenju. Njihova je nevolja što su, za razliku od rimskih brežuljaka, ostali bez svojega Livija. Stoga se postavlja pitanje kako toj sakatosti prići dovoljno trijezno? Europski su antikvari svoju traumu susreta s ruševinama rješavali jednostavnom spoznajnom jednadžbom: riječi plus tvari jednako historijska ideja cjelovitosti. Možda je svijet u kojemu živimo i u njemu često ne prepoznajemo važnost izvora u riječi i kamenu ovakav upravo zbog našega povratka na stanje samozaborava gledatelja u amfiteatru. Poput njega ravnodušni smo na nasilne promjene pred našim očima, shvaćajući ih kao dio Velikih igara svijeta u kojem smo izgubili ulogu subjekta. Tako se i moglo dogoditi da je u Vlaškoj 9, podno Nadbiskupskog dvora i iza pročelja ulične jednokatnice, gnijezdo savila jedna luksuzna kockarnica. Kada čovjek uđe, obuzme ga ushit zbog spektakla. Sama ugoda: blistav kamen, staklo, podzemni prostori u kojima se vrti nezasluženi novac nepoznata podrijetla. Neobično, ali to čovjeka može podsjetiti na Krležine opise s početka Filipa Latinovicza, pa se zapita što se to promijenilo s baštinicima ovoga grada da mjesto povratka i intimnoga – pa makar i traumatičnoga – pamćenja pretvori u prostor potiskivanja.

Kaptolski brežuljak obilježava katedrala, ali je ona tek primus inter pares toga kulturnog krajolika. Bez kanoničkih kurija, zvonika sv. Franje, Dolca i fronte niskih kuća u Vlaškoj, katedrala bi bila nalik tiraninovu tornju koji prijeti distanciranom naselju. Ako, dakle, takav sklop oblikovnih poruka o povijesti i estetici shvatimo kao živi tekst, možemo lako zaključiti da u nedostatku povijesnih izvora i ugroženosti tvari, jedino što nam preostaje jest imperativ očuvanja. Kako to činiti? Povijest konzerviranja podsjeća nas na ideju metodološke analogije između vrsta predmeta konzerviranja. Ona nam pokazuje da u praćenju Montorsolijevih integriranja lakuna na antičkim statuama, Viollet-le-Ducovih dovršavanja oštećenih dijelova na pariškoj Notre-Dame i Giovannonijevih projekata za očuvanje renesansne četvrti u Rimu možemo govoriti o evoluiranju jednog složenog altruizma. No u očuvanju kaptolskog ambijenta pojavljuje se problem koji prelazi mogućnost usporedbe Ciceronove fragmentirane Države i Laokoontove skupine. On se, dakako, sastoji u bitnim razlikama između rodova likovnih umjetnosti, ali egzistira zbog gore navedena etičkog imperativa.

Razorno interveniranje u dvorišnome prostoru Vlaške govori o potpunom nijekanju pamćenja prostora i vremena u kojima je koncipiran. Kao i u osporenom urbanizmu, i ovdje se suočavamo s tupim tranzicijskim egoizmom i autizmom. Nova arhitektura ovdje ne želi pridonositi; želi podići zidove oko sebe i tiranski se nametati na osvojenu terenu. Staroj građevini zanijekano je sve osim plitke membrane pročelja, koje bi oboljelima od kocke trebalo značiti ideju reprezentativnosti. Pri tako razornu djelovanju ne valja postaviti pitanje tek o fenomenu fasadizma, koji je u kapitalističkom svijetu u novije doba proširen kao poprište novih konzervatorskih bitaka, a trebao bi pomirivati vanjske pojavnosti pojedinačnih građevina sa suvremenim namjenama. Prije bismo trebali aktualizirati problem pružanja prikladne namjene sklopovima povijesnih oblika u dotrajalim i osjetljivim dijelovima urbanog ustroja. Ako duhove davno umrlih stanara radije istjerujemo nego podnosimo, tada prostore njihovih svakodnevnih potreba i ugoda, poput gore navedenih amfiteatara, treba doista prepustiti zaboravu. Prepuštanje takvu osjećaju tuposti dovelo je do toga da će se tridesetak metara od malene kapele sv. Stjepana u Nadbiskupskom dvoru, gdje je pretke Zagrepčana spajalo kršćansko vjerovanje, uskoro okupljati pripadnici jednoga drugog kulta, kulta samozaboravnih.

Marko Špikić