Vijenac 332

Kazalište, Naslovnica

HNK u Zagrebu: FEDERICO GARCÍA LORCA, DOM BERNARDE ALBE, RED. BOŽIDAR VIOLIĆ

KAKO OTKLJUČATI ŽUDNJU?

Violićeva predstava Doma Bernarde Albe kompaktnom ozbiljnošću, čak stanovitom sumornošću, ostavlja otvorenima sva pokrenuta pitanja — koja u predstavi djeluju ipak konstruktivno. Njezina povremeno uspješna borba da prekorači rampu podsjeća na sretnija vremena kada sintezni glumstveni naboj ansambl-predstava nije bio samo cilj nego i polazište

HNK u Zagrebu: FEDERICO GARCÍA LORCA, DOM BERNARDE ALBE, RED. BOŽIDAR VIOLIĆ

KAKO OTKLJUČATI ŽUDNJU?

Violićeva predstava Doma Bernarde Albe kompaktnom ozbiljnošću, čak stanovitom sumornošću, ostavlja otvorenima sva pokrenuta pitanja — koja u predstavi djeluju ipak konstruktivno. Njezina povremeno uspješna borba da prekorači rampu podsjeća na sretnija vremena kada sintezni glumstveni naboj ansambl-predstava nije bio samo cilj nego i polazište

Dramom Dom Bernarde Albe (1936) Federico García Lorca nije samo napisao tragediju žudnje, nego je tim oporučnim djelom ukazao i na tragediju Španjolske, u kojoj je i sam zaglavio. Teško bismo međutim tu neizravnu političnost Lorkine drame mogli uporabiti kao putokaz u problematici njezina uprizorenja ovdje i sada. Patrijarhalnosti kojoj je nosilac Majka, kao razlog smrtne okoštalosti obiteljskog autoriteta zatvorena u negaciju svih životnih impulsa, odveć je daleko od ovdašnjih tranzicijskih tradicionalizama kojima je zajednički nazivnik snalaženje, izigravanje civilizacijskog legaliteta i parakriminalna transgresivnost. Zatvorena u svojem savršenstvu, potenciranom još klasičnim jedinstvom mjesta, vremena i akcije, u jedinstvenoj formuli žudnje kojoj ishod može biti samo smrt, Lorkina se tragedija nudi jedino ključu neposredna, otvorena scenskog čitanja, dramskim naponom osoba i tijelima protagonista. Ali kako je otključati? Kako prekoračiti šutnju kojom Bernarda guši životne porive svojih kćeri? U režijskim uputama uz jednu od svojih prvih drama, Mariana Pineda (1925) Lorca je rekao: »Mora se više opažati ono što nije rečeno.« Time je autor, čini se, ovlastio i čitanja koja prekoračuju djelokrug tekstualnog, što slijedi i redatelj kada, uz pomoć Milka Šparembleka, jezikom plesa predočava noćna erotska maštanja Bernarde i njezinih zatočenica, kojima one prekoračuju dnevne zabrane.

Redatelj Božidar Violić pošao je vjerojatno od pitanja koliko sadašnje stanje hrvatskog glumstva uopće omogućuje potpuno prenošenje poruke tog teksta, pogotovu uzmemo li u obzir da se njegova teatralnost sastoji u askezi. Ali Redateljeva odluka za plesne umetke povlači i druge posljedice, u prvom redu promjenu žanra i stila: plesni komentar u tragediju uvodi vizuru groteske. Ovdje se ne postavlja teorijski problem pitanje redateljeve dosljednosti, koliko možda pitanje koliko plesno pridonosi dramskom ili ga u ukupnosti možda slabi. Podjela tragedije jedno je od najosjetljivijih mjesta predstave, počevši od nositeljice naslovne uloge, Branke Cvitković. Nema dvojbe da je to glumica predodređena za ulogu Bernarde, ali upravo njezino lice-maska nepromjenljivom jednodušnošću osiromašuje predstavu za potrebnu nijansiranost razlika. Angustija Vanje Matujec trpi od iste tipizirane neupitne predodžbe o svojoj ulozi sretne udavače, ma koliko bi joj ime — tjeskoba — govorilo o suprotnom. Magdalena Mirte Zečević, a slično i Amelija Ivane Boban, ostaju u granicama skromna udjela što im ga je povjerio sam autor. Naprotiv, Martirija Ivane Roščić s predanošću ispunja karakterološku pomaknutost svoje uloge. Ako uloga Bernarde umrtvljuje događanje, dijametralno oprečna uloga Adele tragični je pol života, ostvaren svom toplinom tumačenja Dolores Lambaša. Istaknimo ključnu ulogu svojevrsnog kora u tragediji, Bernardine polusestre Poncije, koju jakom glumačkom prisutnošću igra Biserka Ipša. Funkcionalna scenografija Ive Knezovića uporabom metalnih plehova ističe sterilnost kao znakovito ozračje ove tragedije. Nasuprot njoj to više se izdvaja bogatstvo nijansi i jednostavnost domišljatih kostima Diane Kosec-Bourek. Činjenica da u ulozi gitarista nastupa u temperamentnim upadicama sam skladatelj Mate Matišić — posebna je raskoš ove predstave. Podjednako su djelotvorni, munjevitošću svojih noćnih vizija, plesni stenogrami Milka Šparembleka.

Violićeva predstava Doma Bernarde Albe kompaktnom ozbiljnošću, čak stanovitom sumornošću, ostavlja otvorenima sva pokrenuta pitanja — koja u predstavi djeluju ipak konstruktivno. Njezina povremeno uspješna borba da prekorači rampu podsjeća na sretnija vremena kada sintezni glumstveni naboj ansambl-predstava između šezdesetih i sedamdesetih godina, osobito u Zagrebačkom dramskom kazalištu i Dramskom kazalištu Gavella, nije bio samo cilj nego i polazište.


Zvonimir Mrkonjić

Vijenac 332

332 - 7. prosinca 2006. | Arhiva

Klikni za povratak