Između junaka i frule

Između junaka i frule

Hamlet nije ni junak ni patnik, nego tek ljudsko sredstvo osvete pomireno s vlastitim svođenjem na onu istu frulu s kojom se nekada nije dao poistovjetiti

Unatoč ciničnoj opasci da predstavi nedostaje treći dio, onaj u kojem bi se Williamu Shakespeareu pridružio i Heiner Müller, publika zatvaranja ovogodišnjih Gavellinih večeri s gostovanjem produkcije Stroj Hamlet Drame mariborskoga Slovenskog narodnog gledališča nije bila na gubitku. Redatelj i umjetnički ravnatelj mariborske Drame Samo M. Strelec predstavu je zamislio kao dramaturški spoj vječnog izvornika i njegove preslike iz pera jednog od najvažnijih njemačkih dramatičara 20. stoljeća, brehtijanca i postmodernista koji se ogradio od obiju odrednica, a pogotovo njihovih pogrešnih tumačenja. Stroj Hamlet, ili Hamletmašina, i izvorni Hamlet pretočeni su u predstavu koja samo naizgled daje prednost starijem i konvencionalnijem, i tako se kvalificira kao repertoarni izbor nacionalne kazališne kuće, jer veći bi udjel Müllera rezultirao manje jednostavnom i manje građanski gledljivom predstavom, no ipak nije baš potpuna istina da je suvremeni refleks zatomljen, ili da ga se namjerno gurnulo pod tepih tradicionalističkoga. Strelec je u potpunosti prožeo dva različita pisma, i time uspio dobiti spoj koji samo naizgled prije zadovoljava očekivanja publike željne priče o danskom kraljeviću kakvu poznaje, a sudeći po nekim iznimno entuzijastičnim gledateljima i zna napamet pa se uživljava kao u elizabetanskom teatru ili u kinu.

Müllerova je derivacija smjela radikalizacija kazališnoga diskursa, postdramsko ogoljavanje dramske radnje na niz emotivnih i furioznih monologa, otkrivanje izvođača iza maske lika i preslikavanje, unatoč naglašenoj bezizlaznosti i posljedičnom očaju, emotivnoga stanja na suvremeni kontekst, točnije nemirne godine blokovski, ali još i klasno podijeljena svijeta. Započeta kao refleks pobunjena i sluđena kraljevića u vremenu kad je naprije najbolji od svih svjetova pokazao svoje pravo lice, a dovršen nakon što je gotovo istu grimasu otkrio i onaj drugi, navodno izdržljiviji, Hamletmašina vjerni je nasljednik dramaturgijske linije na spoju Brechta, Becketta, Artauda i Geneta, pa zato u svom neveliku opsegu spaja angažman i egzistencijalnu nesvrhovitost s agresivnom kazališnom ekspresijom i ekscesnom rječitošću. Sve to Strelec je ukomponirao u izvornik, i tako je Müllerovu derivaciju spustio za nekoliko koraka, dok je Shakespeareu dodao suvremeni odjek koji se ne sastoji tek od kostimografskoga posezanja za inačicom Kottovih traperica. Rezultat je zato naizgled prilično suzdržan, ali točan u odnosu akcije i reakcije, jer Hamlet nije ni junak ni patnik, nego tek ljudsko sredstvo osvete pomireno s vlastitim svođenjem na onu istu frulu s kojom se nekada nije dao poistovjetiti, dok mu je jedini prijatelj, i nada pročišćenoga kraljevstva, još samo pas. S druge strane, koliko je Hamlet spušten u intenzitetu pokazane tragičnosti, toliko je Ofelija uzdignuta kao jednakopravni subjekt, ovdje napokon svjestan zakona mehanizma koji će je samljeti. Iako ne toliko izražajna kao u Müllera, ona koju voda nije htjela dobila je utjehu u alkoholu i u šutnji koja govori više od sluđene sove o kojoj kažu da je bila pekareva kći.

Svemu tome redatelj dodaje i metakazališnu dimenziju, pa igrajući igru u igri kao mišolovku za gledatelje i rugajući se konvenciji uprizorenja tako osušenu dramu igra u gledalištu na prosceniju, dok kostimirane tabloe, slike snova i prikaza ubojstva ostavlja u stražnjim planovima pozornice. Kao jedinu poveznicu ostavlja Hamleta Starijeg, Duha toliko prisutne da više i nije duh nego veliki konspirator, možda čak i krivac za agoniju, jer je zbog svoje osvete spreman žrtvovati i sina. Pored svake hvale za Tadeja Toša i Veroniku Drolc, glumce na koje se mariborska Drama može osloniti u svakom izazovu, gostovanje Stroja Hamlet samo je još jedan pokazatelj da suvremeno kazalište ne mora bježati od neprolaznih temelja, samo ako zna što s njima želi učiniti. Interpretacija i koncept, a ne tek razigravanje sižeja, ono je što rezultira kvalitetom, i to su na svojevrstan način, ali s druge strane zrcala, pokazale i ovogodišnje Gavelline večeri, na kojima je ovaj stroj bio znakovito — izvan konkurencije.

Igor Ružić