HAZU otvara svoju knjižnicu građanima

HAZU otvara svoju knjižnicu građanima

Akademijina knjižnica bila je knjižnica zatvorenoga tipa, koja je služila samo članovima Akademije. Nakon radova na zgradi bivšega Kemijskoga instituta pripremamo preseljenje više od četiristo tisuća primjeraka knjiga i časopisa i šire otvaranje kulturnoj javnosti. Hrvatska će dobiti modernu knjižnicu usred Zagreba, drugu javnu knjižnicu po veličini knjižnoga fundusa s veoma bogatim primjercima rariteta, u nekim slučajevima čak unikatnih

Za vama je jedan mandat predsjednika HAZU, a pred vama drugi. Što smatrate svojim najvećim dostignućem u prvome, a što želite realizirati u drugome mandatu?

— Ako pogledate planove rada koje smo usvajali svake godine na godišnjim skupštinama, moći ćete se uvjeriti da je sadašnja uprava Akademije ostvarila sve ili gotovo sve zadaće što su nam ih odredili Skupština i Predsjedništvo Akademije. To, opravdati u punini dano povjerenje, bez obzira na teškoće na koje smo nailazili, a njih nije bilo malo, najveća je dobit za Akademiju u cjelini. Zato nam je Izborna skupština golemim brojem glasova povjerila još jedan mandat. Sve što smo radili bilo je izloženo sudu javnosti putem elektroničkih medija i »Ljetopisa« naše Akademije, a i sudu Hrvatskoga sabora, koji je naš utemeljitelj. Tako ćemo i nastaviti — od postupne izgradnje vlastitoga ustroja do izgradnje i očuvanja materijalnih dobara Akademije, od poboljšanja uvjeta za znanstveni i umjetnički rad članova Akademije preko projekata do široko rasprostranjene međunarodne suradnje. Temelj je uvijek u članstvu, koje posredovanjem devet Akademijinih razreda i njihovih znanstvenih vijeća određuje zadaće koje treba riješiti.

Kako se HAZU prilagođava izazovima suvremenosti?

— Onako kako se prilagođivala svakoj suvremenosti. Jedino je tako mogla i opstati. Prošla suvremenost nije manje suvremenost zato što je prošla. Uvijek je trebalo znanja i volje, rada i strpljivosti Akademijinih članova da Akademija bude ono što je i danas — najviša znanstvena ustanova u Hrvatskoj. Prilagodba je neprestani proces, a izazovi određivanje jasne predodžbe što u određenome povijesnome trenutku treba raditi. To je Akademija činila i čini i danas. Te zadaće, naime, proizlaze iz temeljnih zadaća, koje su utvrđene Zakonom o Hrvatskoj akademiji, prema kojima Akademija daje prijedloge i mišljenja za unapređivanje znanosti i umjetnosti na područjima koja su od osobite važnosti za Republiku Hrvatsku, i to Akademija, kao što rekoh, redovito čini. Podsjetit ću samo na neke projekte koje je Akademija do sada pokrenula: Prilozi za strategiju razvoja Hrvatske (pokrenut 1991, u okviru kojega je tiskano sedamnaest priloga); Hrvatska na pragu trećeg tisućljeća (2000), Deklaracija o znanju i primjeni znanja (2002); Modernizacija prava (2006).

Što će pružiti nova Akademijina knjižnica i kada očekujete dovršenje njezina uređenja?

— Pođimo od spoznaje da je Akademijina knjižnica bila knjižnica zatvorenoga tipa, koja je služila samo članovima Akademije. Zato je i bila smještena u Akademijinoj palači, dovoljna sama sebi. Tek u suvremenoj Republici Hrvatskoj Akademiji je dodijeljena zgrada Kemijskoga instituta na Strossmayerovu trgu 14 za potrebe Akademijine knjižnice. Tek su se prije godinu dana kemičari potpuno iselili iz spomenute zgrade. Sada se užurbano radi na oživotvorenju odobrenih projekata preinake — od Kemijskoga instituta do suvremene europske knjižnice europske akademije. Posla je mnogo, novca malo. Unatoč tomu nadamo se da će do kraja iduće godine biti završeni svi zidarski radovi (s popratnim instalacijama).

Tada dolazi već razrađen plan preseljenja i opreme. Riječ je o preseljenju u bolje prostorne i druge uvjete za čuvanje i korištenje više od četiristo tisuća primjeraka knjiga i časopisa, koliko danas naša knjižnica posjeduje, ali podjednako tako i šire otvaranje kulturnoj javnosti, što u dosadašnjim skučenim mogućnostima nije bilo moguće pružiti. Građevinski radovi, ukoliko bude osigurano više novca od planirana državnim proračunom, mogli bi biti gotovi do kraja sljedeće godine.

Nakon toga preostaje nabavka potrebne opreme tako da je realno očekivati da će Akademijina knjižnica započeti s radom potkraj 2008. u novim prostorima.

Vizija je jasna: Hrvatska će dobiti modernu knjižnicu usred Zagreba, drugu javnu knjižnicu po veličini knjižnoga fundusa s veoma bogatim primjercima rariteta, u nekim slučajevima čak unikatnih. Očekujemo stoga da bismo tom svečanošću knjige zaokružili svoj drugi mandat.

Što ćete smjestiti u prostorije palače HAZU u kojima se danas nalaze knjige i predviđate li još neka preseljenja?

— Veoma je vjerojatno da će u sadašnje prostore knjižnice u palači Akademije biti smješteni uredi svih devet Akademijinih razreda. Novi Akademijin ured za međunarodnu suradnju, tako važan u sadašnje doba, dobit će prostor bilo u obnovljenoj zgradi knjižnice bilo u palači. Plan je povjeren ponajprije Razredu za likovne umjetnosti naše Akademije. A i dizalo je nasušna potreba članovima Akademije, poglavito starijima. Otvorit će se i mogućnost uređenja prostora kluba članova Hrvatske akademije, za kojim se već dulje osjeća potreba.

Kako ocjenjujete recepciju Teslina djela danas u Hrvatskoj i svijetu? Što HAZU čini u tom smislu?

— Teslini su izumi, upravo njegova stvaralačka djela, danas poznata u Hrvatskoj i, još više, u svijetu. Što se naše Akademije tiče, Teslini su pronalasci vrlo rano shvaćeni kao prvorazredan elektrotehnički napredak, pa je Tesla odavno počasni Akademijin član. Bilo je to veliko priznanje. Tesline obljetnice uvijek su bile isticane u Akademiji. Tako je npr. Akademija nedavno obilježila Zbornikom radova šezdesetu obljetnicu smrti Nikole Tesle. U Akademiji se pak najveća počast svomu počasnomu članu iskazuje svečanom sjednicom cjelokupnoga članstva Akademije. Ta je svečana sjednica održana 4. listopada ove godine u našoj palači, a u okviru manifestacije Godina Nikole Tesle. I sâm sam tom zgodom, osim dvojice stručnjaka iz elektrotehnike, održao predavanje o Nikoli Tesli. Uskoro će se sve to objaviti u posebnoj knjizi. O tome pak udjelu Akademije o prikazu i vrednovanju rada Nikole Tesle nije uopće bilo spomena na HRT-u, a i ostali su mediji relativno stidljivo o tome obavijestili javnost. Akademija je, razumije se, sudjelovala i u drugim manifestacijama posvećenima djelu i vizionarstvu Nikole Tesle. Unatoč takvu medijskome prešućivanju Akademijina udjela, poglavito o prikazima rada Nikole Tesle, njegovo djelo ostaje u Akademiji zauvijek poštovano.

Možete li nam predstaviti projekt visokog učilišta s Ružičkinim imenom i obnovu Ružičkine kuće koju je potaknula HAZU?

— Odmah nakon završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u sastav Republike Hrvatske Akademija je pokrenula projekt obnove i uređenja razrušene kuće hrvatskoga nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru. Potkraj 1998. Akademija je objavila studiju obnove budućega memorijalnoga i znanstvenoga centra Lavoslava Ružičke. Tu je inicijativu poslije preuzela Fundacija Kuća Ružička sa svrhom obnove rodne kuće prvoga hrvatskog nobelovca na način da joj se vrati izvorni oblik i uz nju izgradi nova polivalentna dvorana koja će biti na raspolaganju sadašnjim i budućim naraštajima grada Vukovara. Ta zaklada, kao i druge dobrotvorne udruge, suočena je s teškim poslom prikupljanja novčanih potpora odnosno donacija, ali se ipak nadamo da će njihovim velikim trudom sljedeće godine biti završena obnova Ružičkine kuće.

Radite li na još nekim projektima u svrhu kulturne obnove ratom porušenih područja?

— Akademija intenzivno radi na obnovi i uređenju Arboretuma u Trstenom, koji je teško stradao za doba Domovinskog rata. Samo u posljednjih nekoliko godina Akademija je na izgradnju hidrantske mreže, obnovu nasada čempresa i drugog raslinja te uređenje objekata u Arboretumu, uložila više od sedam milijuna kuna. Uz već spomenuto treba naglasiti da Akademija ima znanstvenoistraživačke i umjetničke jedinice osim u Zagrebu u gotovo svim većim gradskim središtima u Republici Hrvatskoj, primjerice u Cavtatu, Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli, Varaždinu, Bjelovaru, Vinkovcima, Osijeku. Cjelokupnim radom, posebno nakladničkom djelatnošću, radom na znanstvenoistraživačkim projektima, organiziranjem znanstvenih skupova i izložaba, Akademija itekako djeluje i na kulturnoj obnovi ratom porušenih područja.

HAZU je nedavno objavila četiri knjige o reformi pravosuđa. Što nam možete reći o tom projektu?

— Hrvatska je akademija putem Znanstvenoga vijeća za pravosuđe, upravu i vladavinu prava tijekom ove godine organizirala četiri okrugla stola, koji su bili posvećeni akutnim pitanjima funkcioniranja pravosuđa i javne uprave u Republici Hrvatskoj. Ta je tema od posebna interesa jer od sređivanja odnosa u tom području uvelike ovisi i tempo približavanja Hrvatske Europskoj Uniji. Kao rezultat spomenutih okruglih stolova Akademija je tiskala četiri knjige posvećene reformi pravosuđa, zatim reformi javne uprave i upravnoga sudovanja te mjerama za suzbijanja korupcije u našem društvu. Nažalost, javnost o svemu tome, kao uostalom i o drugim projektima Akademije, vrlo malo zna, jer sredstva javnog informiranja uglavnom zaobilaze rad Akademije.

Koliko naslova HAZU objavi godišnje i koje biste posebno istaknuli?

— U vlastitome izdanju ili u suizdavaštvu Akademija godišnje objavi stotinjak naslova ili dva naslova svakoga tjedna, po čemu je Akademija, prema našim spoznajama, najveći izdavač znanstvene literature u Hrvatskoj. Od velikoga broja vrijednih naslova objavljenih ove godine spomenut ću najnovije djelo koje je predstavljeno prije nekoliko dana — Rječnik medicinskog nazivlja. U tom kapitalnom djelu, objavljenu u suizdavaštvu Hrvatske akademije i Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, sakupljeni su i etimološki objašnjeni stručni nazivi cjelokupne suvremene medicine, humane i veterinarske, uključivši i dodirna prirodoznanstvena područja iz fizike, kemije, biologije, botanike, zoologije, antropologije...

Kako ste zadovoljni časopisom »Forum«?

— Osim »Foruma« Akademija ima i niz drugih časopisa. Svaki časopis ima svoje uredništvo i ono je odgovorno za znanstvenu i stručnu stranu časopisa. Kao čitatelj »Foruma« mogu reći da se u svakome broju nađu prilozi koji me zanimaju i koje s radošću pročitam.

Kakvi su zaključci i poruke simpozija HAZU o Savudrijskoj vali?

— U Akademiji je tijekom proteklih godina održano nekoliko predavanja o uređenju granice između Hrvatske i Slovenije, posebno u Savudrijskoj vali. Temeljna poruka sa tih skupova bila je da bi to pitanje, kao i druga sporna pitanja razgraničenja između dviju susjednih država koja do danas nisu dogovorena, trebalo iznijeti pred međunarodna pravosudna tijela, poglavito Međunarodni sud pravde. S obzirom na svoj dosadašnji angažman na rješavanju toga pitanja, članovi Akademije, istaknuti stručnjaci za međunarodno pravo i pravo mora, najneposrednije sudjeluju u pripremi dokumenata na kojima će se temeljiti stajališta Republike Hrvatske o uređenju granice u Savudrijskoj vali.

Kakvi su planovi razvoja djelatnosti muzeja i galerija HAZU, od Galerije starih majstora i Muzeja arhitekture do Gliptoteke i Kabineta grafike?

— Upravo ovih dana Akademija je objavila planove svoga rada za 2007. U tom se dokumentu nalaze planovi svih Akademijinih razreda i njihovih članova, te planovi rada znanstvenoistraživačkih jedinica, znanstvenih vijeća i ostalih tijela Akademije. Što se tiče planova rada Akademijinih muzejsko-galerijskih jedinica, želio bih istaknuti da Hrvatski muzej arhitekture, Strossmayerova galerija starih majstora, Gliptoteka i Kabinet grafike, uz redovite poslove na obradi i zaštiti bogatih umjetničkih fondova, planiraju, kao i dosad, organizirati čak 37 izložbi, koje će biti popraćene prigodnim katalozima. Među njima spomenuo bih samo neke: izložbu iz zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture posvećenu arhitektima Bernardu Bernardiju i Lavoslavu Horvatu, zatim izložbu u Gliptoteci u povodu šezdesete obljetnice osnutka British Councila — suvremena britanska umjetnost pod naslovom Supernova te Nizozemska i flamanska grafika 16. – 18. st. iz zbirke Kabineta grafike.

Kako ocjenjujete današnje brojčano stanje HAZU, tj. broj akademika?

— Gotovo u svakoj nacionalnoj akademiji određen je tzv. numerus clausus. I u našoj je Akademiji tako. Hrvatska akademija može prema zakonu imati najviše 160 članova. Nikad u prošlosti nije taj broj bio tako velik. Nažalost, zbog poodmakle dobi određenoga broja akademika, spomenuti broj nikada nije popunjen.

Kako ocjenjujete odjeke neprimanja vašega dopisnoga člana Miroslava Radmana u članstvo HAZU?

— Prof. Miroslav Radman od 1992. dopisni je član Hrvatske akademije. Iznesen je ove godine, posve legalno, prijedlog da prof. Radman postane redoviti član Akademije — što je u principu moguće jer je državljanin Republike Hrvatske — odnosno da prijeđe iz kategorije dopisnoga članstva u kategoriju redovitoga članstva. Unatoč mišljenju Predsjedništva da takvi prijelazi nisu poželjni, na Izbornoj je skupštini taj prijedlog pravovaljano iznesen. U tajnome glasovanju prof. Radman nije dobio dovoljan broj glasova za prijelaz. I to je sve. A digla se bura koja je očito nekomu bila potrebna. Da na Izbornoj skupštini, poštivajući instituciju tajnoga glasovanja, netko ne bude izabran, nije ni prvi niti će, možda, biti posljednji put. Tako, primjerice, pored prof. Miroslava Radmana nisu izabrana još dva sveučilišna profesora. Jednomu od njih nedostajao je za izbor samo jedan glas. O tome se uglavnom šutjelo. A takvih je slučajeva neizbora bilo otkad postoji Akademija. No, potpuno se zanemarila druga istina, tj. da je na istoj Izbornoj skupštini izabrano tajnim glasovanjem čak dvanaest novih redovitih članova Akademije, vrsnih znalaca svojih struka, međunarodno priznatih ličnosti.

Kako komentirate činjenicu da neki akademici javno govore o svome tajnome glasovanju?

— O toj sam pojavi govorio nedavno na posljednjoj Izbornoj skupštini Akademije. Naime, ustanova tajnoga glasovanja već je po svome nazivu (per definitionem) tajna. Mogućnost tajnoga glasovanja velika je tekovina demokratskoga svijeta. U tajnome glasovanju svaka osoba ima pravo odlučiti se kako će glasovati po savjesti bez ikakvih posljedica. To je velika povlastica za svakoga pojedinca modernoga društva. Ipak, korištenje tim pravom ima i drugu stranu, tj. obvezu čuvanja tajne. Naime, nema prava bez obveze. Iskoristiti pravo tajnoga glasovanja, a zatim reći kako si glasovao, neetičan je postupak. Pitati nekoga kako je glasovao također je neetično. I odgovoriti na takvo pitanje jednako je neetično. Neetično je zato što se ni jedna izjava nakon tajnoga glasovanja ne može provjeriti, ne može se utvrditi istinitost takve izjave. Možda netko govori istinu, a možda i ne. Osim toga, takav pojedinac poništava svoje pravo koje je stekao tajnim glasovanjem. A takvih je primjera, na nesreću, u Izbornoj skupštini za nove članove bilo u našoj Akademiji — i u kuloarima, i kod nekih pojedinaca na sjednici razreda, i u javnim glasilima. Takvi su neetični postupci pojedinaca naškodili ugledu Hrvatske akademije, pa bi bilo dobro da se to više nikada ne ponovi.

Kako odgovarate na prigovor o nepostojanju protukandidata i izostanku rasprave o izvješću?

— Riječ je samo o jednome prigovoru, koji je izrečen na Izbornoj skupštini. Kandidacijski je postupak za izbor čelništva Akademije maksimalno demokratičan jer kandidate mogu predložiti pojedini Akademijini razredi, odnosno jedan ili više redovitih članova Akademije. O predloženomu kandidatu glasaju članovi razreda tajno, a nominiran je onaj kandidat koji dobije više od polovice glasova svih članova razreda. Prema tome, spomenuti je prigovor istaknut na pogrešnom mjestu, jer je taj prigovor trebalo eventualno uputiti razredu kojemu pripada. Uostalom, u prigovarateljevu razredu tako je i bilo. Druga je stvar što predloženi protukandidati u tome razredu nisu u tajnome glasovanju dobili potrebnu iznadpolovičnu većinu razrednoga članstva, kako je Statutom određeno (već samo tri glasa od najmanje jedanaest potrebnih). Međutim, unatoč tomu prigovoru treba kazati da su svi kandidati za čelne dužnosti u Hrvatskoj akademiji dobili potporu velike većine članova Izborne skupštine, na čemu svim tim članovima opetovano zahvaljujem.

Svaka izborna skupština ima utvrđen dnevni red i na njoj se slobodno raspravlja o svim predloženim kandidatima. O izvješću rada raspravlja se na redovitim godišnjim skupštinskim zasjedanjima ili na izvanrednoj skupštini samo o onome zbog čega je izvanredna skupština sazvana.

Kako ocjenjujete praćenje rada HAZU na televiziji, a kako u drugim medijima?

— Već iz nekih prethodnih odgovora vidljivo je da u cjelini ne možemo biti zadovoljni praćenjem rada Hrvatske akademije u medijima općenito, a posebno na Hrvatskoj televiziji. Pritom moram istaknuti neke pozitivne primjere međusobne suradnje, kao što su Hrvatski radio, list »Vjesnik« te uspješnu suradnju sa Hinom. Stječe se nažalost dojam da su mediji slabo zainteresirani za događanja, rad i projekte naše Akademije, kao uostalom i kulturu u cjelini. Na nedopustiv odnos javne televizije prema nacionalnoj instituciji kao što je Hrvatska akademija u nekoliko smo navrata javno reagirali pismom Saboru kao našem osnivaču te Programskom vijeću HRT-a, ali ništa se nije promijenilo na bolje. Posljednjih dana stižu neke informacije o tome da će HRT u većoj mjeri nego što je to dosad bio slučaj početi provoditi suradnju koja je u nekoliko navrata bila dogovorena između čelnih ljudi HRT-a i Hrvatske akademije. Želim vjerovati da će tako biti.

Razmišljate li o osnivanju Odsjeka za povijest hrvatskoga filma pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe? Ta je umjetnost starija od jednog stoljeća, smatrate li da je došlo vrijeme da dobije ravnopravno mjesto unutar Akademijinih zavoda?

— Organizacijski oblik u kojem bi se u radu Akademije mogla naći i filmska umjetnost već postoji u okviru Znanstvenog vijeća za kazalište, film, radio i televiziju.

Prema tome uz aktivniji rad tog znanstvenog vijeća i uključivanje filmskih stvaralaca u rad vijeća, filmska umjetnost i u okviru naše Akademije može naći zasluženo mjesto.

Kako ocjenjujete odnose Matice hrvatske i HAZU tijekom povijesti i danas?

— Odnosi pojedinih ustanova uvijek ovise o odnosima među ljudima. Čelnici Matice hrvatske i Hrvatske akademije imali su redovito vrlo dobre odnose. Mnogi članovi Akademije bili su članovi Matice i obrnuto. Kad je u prošlome režimu Matica hrvatska bila ukinuta, o njezinoj se imovini, prema Matičinu Pravilniku, brinula naša Akademija. Pa i sada postoje mnoge povezanosti između članova naših dviju ustanova, pogotovu u području izdavačke djelatnosti. Postoje i mimoilaženja u rješavanju nekih problema. Valja se nadati da će se nesporazumi polako otklanjati. Ali, kako se kaže, za ljubav je potrebno dvoje.

Kako kao jezikoslovac ocjenjujete inicijativu Matice hrvatske za izradu novoga pravopisa? Kojim se pravopisom koristi HAZU u svojim izdanjima i dokumentima?

— O tom sam problemu već iznio svoje mišljenje prije dvije godine. Prvo, postavljenim ste pitanjem zapravo završili razgovor sa sadašnjim predsjednikom Hrvatske akademije i započeli razgovor s hrvatskim filologom i suautorom Hrvatskoga pravopisa. Želio bih da se to ne trpa u isti koš, jer moje članstvo i dužnosti u Akademiji nemaju veze s postavljenim pitanjem, pošto sam suautorom Hrvatskoga pravopisa postao prije članstva u Akademiji. Drugo, Hrvatski pravopis napisali smo trojica autora (Babić-Finka-Moguš) 1971. godine. Taj je pravopis tiskala Školska knjiga, ali je odmah bio politički zabranjen, a cijela njegova naklada uništena. Nakon toga nisu baš cvjetale ruže ni meni, ni drugim suautorima, ni čelnim ljudima Školske knjige kao nakladniku.

Ali iz toga slijedi pouka da se nas trojica suautora Hrvatskoga pravopisa (Babić–Finka–Moguš) nismo sjetili napisati tu knjigu iz dokolice na nekom proljetnom izletu u prirodi, nego nas je pozvao u Maticu hrvatsku tadašnji predsjednik prof. Ljudevit Jonke i kao (tada) mlađim članovima Matice povjerio zadaću da napišemo pravopis. Mi smo zadaću ispunili kako smo tada, za mjesec i pol dana, jer je pravopis morao biti gotov hitno, najbolje znali i u ondašnjim prilikama umjeli. Stručnih je propusta, jasno, bilo, ali nije se na Maticu hrvatsku, pa ni na nas trojicu, odnosno Školsku knjigu, svalila kuka i motika zbog stručnih razloga nego zbog izrade Hrvatskoga pravopisa kao političkoga čina. Jedan je primjerak zabranjenoga pravopisa otišao u inozemstvo i tamo tiskan kao poznati londonac. Mi smo dakle prostrli vlastitu kožu na Matičinu postelju. Nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske tiskala je Školska knjiga pretisak toga prvoga, zabranjenoga izdanja, a nas smo trojica suautora nastojali, proučavajući problematiku, usavršavati Hrvatski pravopis od izdanja do izdanja prema hrvatskoj pravopisnoj tradiciji.

Taj je pravopis doživio osam izdanja. A znate li zašto? Jer je sedmo bilo rasprodano. To znači da je većina hrvatskoga pučanstva prihvatila naš pravopis i njime se normalno služi. I u tome trenutku, kad su stvari krenule prirodnom učvršćenju hrvatske pravopisne tradicije, Matica hrvatska, kako sam prije dvije godine čitao u »Vijencu«, okreće leđa svomu vlastitomu djetetu, po začeću svomu troautorskom Hrvatskom pravopisu iz 1971. godine. Iako Matica — prema »Vijencu« — »visoko cijeni dugogodišnju borbu i značajan napredak« našega djela, nije smatrala uopće potrebnim da nas (autore) na bilo koji način barem upozna sa svojim novim pravopisnim projektom. Što se, s time u svezi, zbilo u Matici, tj. zašto je ona odjedanput okrenula kaput, ne znam, iako sada doznajem da je taj pravopis dovršen i da će se uskoro pojaviti.

Ali pored te pravopisne knjige troje je autora (Babić – Ham – Moguš) izradilo i objavilo također Hrvatski školski pravopis u skladu s povjerenstvom koje je za tu svrhu imenovalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Taj je pravopisni priručnik spomenuto Ministarstvo sámo preporučilo za uporabu u osnovnim i srednjim školama, ali ga začudo nije odobrilo kao udžbenik. Drugo izdanje Hrvatskoga školskoga pravopisa također je dogotovljeno i posvema usklađeno sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga jezika rečenoga Ministarstva, ali još, kao nekakvo siroče, čeka odobrenje vlasti.

Na kojim projektima radite danas kao jezikoslovac?

— Kao voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU već nekoliko godina radim sa suradnicima na projektu Istraživanja hrvatskih dijalekata. U posljednjih je desetak godina objavljeno nekoliko vrlo dobrih dijalekatskih rječnika, bilo čakavskih bilo kajkavskih, pa i štokavskih. Posljednji je u tome nizu nedavno izašao veoma opsežan Rječnik bračkih čakavskih govora akademika Petra Šimunovića. Osnovna je koncepcija velikoga Čakavskoga narječja, kao prvoga u nizu, već iznesena na simpoziju u našoj Akademiji, zatim je razrađena i sada se radi na pokusnoj obradi pojedinih natuknica. Zahtjevi su veliki, a vrsnih stručnjaka te napose novca za tako golem projekt nema odviše. Nadam se ipak da ćemo potkraj iduće godine moći prezentirati znanstvenoj i stručnoj javnosti obradu onih natuknica (s primjerenom frazeologijom) koje se odnose na dijelove ljudskoga tijela.

Razgovarao Zlatko Vidačković