Energični Kralj

Elvis – rane godine (Elvis), 165 min., SAD, 2005, Continental

Kurt Russel u Elvisu Johna Carpentera 1979, Don Johnson u Elvis and the Beauty Queen 1981, Dale Midkiff u Elvis and Me 1988, Michael St. Gerard u miniseriji Elvis 1990, Rob Youngblood u Elvis and the Colonel: The Untold Story 1993. i Rick Peters u Elvis Meets Nixon 1997. najpoznatiji su filmski Elvisi. Matt Lewis Kralja tek treba utjeloviti sljedeće godine u Tears of a King Roba Diamonda. Općenito, zlatnim se standardom smatra izvedba Kurta Russela, no najnovija glumačka interpretacija darovitoga Jonathana Rhysa Meyersa postaje ultimativni doseg, za koji je ovjenčan i Zlatnim globusom. Rhys je ulogu dobio na audiciji na koju se prijavilo tristotinjak Elvisovih obožavatelja, a ovo mu je drugi put da nakon uloge karizmatičnog glam-rock-izvođača u Zlatnom baršunu tumači zvijezdu rock and rolla. Meyersova energija koju ulaže u lik pritom je naprosto nevjerojatna i nije ju moguće zaobići; ujedno je riječ o najvrednijoj stavci inače poprilično pravocrtnoga, nemaštovitog i suhoparno na činjenice i kronološko prepričavanje oslonjena filma. Rutinska narativnost, doslovnost kakvu rabi redatelj James Sadwith stvar je i banalna, površna i prozaična scenarija Patricka Sheane Duncana. Stoga se s pravom može postaviti pitanje da li je bio potreban još jedan film o Elvisu Presleyu. Možda i jest, no nikako ne puki biopic koji ne pruža ništa novo, kakav Elvis – rane godine svakako jest.

Mikrokozmos solidarnosti

Putovanje života (Get on the Bus), 117 min., SAD, 1996, Blitz

Šesnaestoga listopada 1995. u Washingtonu je održan čuveni Marš milijun ljudi, u organizaciji crnačkoga lidera Louisa Farrakhana. Svrha mu je bila uvećati dignitet i omogućiti ravnopravnost Afroamerikanaca s bijelim stanovništvom Sjedinjenih Država. Putovanje autobusom na taj povijesni događaj sakupit će tako različite ljude, koji inače nikad ne bi bili ujedinjeni. Redatelj Spike Lee pokušava istražiti njegov duh i značenje. Film je realizirao na godišnjicu događaja, i iako ponešto pretenciozan (katkad i melodramski manipulativan), upućuje na pravo stanje stvari – aktualne sociopolitičke teme, etiku, religiju, moral, filozofiju, pri pokušaju realiziranja crnačke solidarnosti i kreiranja njihova mikrokozmosa, više negoli što priča priču o Maršu. Stoga ni njegova realizacija nije ni epska ni monumentalna; štoviše, vrlo je vidljiv nizak budžet, ali i srčana predanost cilju, kao i kratko vrijeme njegova nastanka, što se pokušava zabašuriti sporadičnom skokovitom montažom i stilističkim ekscentričnostima. Bez junaka i zlikovaca, Putovanje života film je sa srcem, i odličan indikator da je rasizam puki zamagljivač razuma.

Donkihotovsko očuđenje

Argentinska pustolovina (Eversmile, New Jersey), 88 min., Argentina / Velika Britanija, 1989, Blitz

Daniel Day-Lewis u viziji redatelja Carlosa Sorina donkihotovski je zubar koji putuje Amerikom na motoru — pravom putujućem zubarskom laboratoriju, ukazujući na nužnost pranja zubi. Film ceste pikarskoga predznaka, Argentinska pustolovina prezentira lik željan činiti dobro, ali i paletu drugih pomaknutih, začudnih karaktera u naizgled realističnome miljeu, što stvara efekt očuđenja i djelu daje šarmantnu, pomalo nadrealno-snoliku, razoružavajuću auru. Ipak, konačni je dojam da film nije ništa posebno i svakako se odmah zaboravlja. Razlog je tomu možda i činjenica da su ga nakon prvobitne redateljske verzije preuzeli i premontirali producenti, tako da je konačni proizvod daleko od izvornoga koncepta. Ipak, još je riječ o neobičnom ‘malom’ filmu, duhovitom i glumljenom s iskrenošću.

Adrenalinska hiperkinetika

Panična potjera (Running Scared), 117 min,. SAD, 2006, VTI

Usvojivši stripovski stil prikaza, Panična potjera Waynea Kramera film je za modernu publiku – divlji i energičan, brz, dinamičan, snažna i ekstremnog nasilja, fotografije oslonjene na ručnu kameru i hiperkinetičke montaže, zamršena zapleta i cool, atraktivne površine. No riječ je o bezrazložno i neopravdano nasilnu filmu, ozbiljnih pretenzija (što je, primjerice, vidljivo u niotkud smještenoj sekvenci o devijantnom bračnom paru – zlostavljačima djece); također o djelu neoprostivih rupa u radnji (vidljivih potkraj filma, u kojem se pod upitnik postavlja čitava junakova potraga za nestalim pištoljem – glavnim pokretačem zbivanja). Ipak, filmašima treba odati priznanje zbog umijeća održavanja visoke razine adrenalina tijekom čitava filma, koje pak priječi razmišljanje i prosudbe o njegovoj istinskoj kakvoći.

Katarina Marić