EDUKACIJA STEREOTIPIMA

EDUKACIJA STEREOTIPIMA

Veslačko natjecanje ima ulogu u okršaju različitih silnica pribavljajući filmu zaključak: pobjednik je onaj tko je pobijedio sebe i sve druge (predrasude)

Queer-vikendi (i festivali) u zagrebačkom Kinu Tuškanac ponudili su proteklih nekoliko godina lepezu filmova o gay-populaciji, od onih koji svjedoče o traumama spolnoga sazrijevanja i osvješćivanja vlastite različitosti, do radikalne vulgarizacije (homo)seksualnih iskustava ili dramatizacije njihovih posljedica. Gledajući iz današnje perspektive, kada se društvena masa homofoba polako, ali sigurno smanjuje, a gay je (barem neslužbeno) sve više OK, Ljetna oluja njemačkoga redatelja Marca Kreuzpaintnera pripada onoj prvoj, bezazlenijoj vrsti, kao primjer nultoga stupnja kvirizacije drame seksualnog odrastanja, fikcionalne matrice koja je u mainstream-kinematografiji doživjela mnoštvo ispravnih, heteroseksualnih varijacija. Drugim riječima, drama prvoga zaljubljivanja i seksualne inicijacije, u slučaju ovoga filma, samo mijenja predznak, ne bi li sravnjujući problem homo- i heteropopulacije na zajednički nazivnik izmamila razumijevanje i toleranciju publike, kojoj je još neugodno posjećivati queer-petke (vjerojatno zato da je ne bi krivo identificirali). Zbog toga se edukativnog poslanja, a tragom nedavne Planine Brokeback Anga Leeja, i humorna njemačka gay-romansa uspjela otrgnuti specijalnim prikazivačkim prilikama i bezbolno smjestiti na redoviti kinorepertoar.

Ako se zanemari problem kojim se bavi, odnosno gleda kroz prizmu narativno-formalnih elemenata, Ljetna oluja nimalo ne odskače od repertoarnoga prosjeka, kao vrlo nevin film zasnovan na stereotipima filmova o adolescentskim ljubavnim pustolovinama. Tobija (Robert Stadlober) i Achima (Kostja Ullmann) upoznajemo kao dvoje zaigranih tinejdžera koji nisu ni svjesni homoerotskih opasnosti svojih dječačkih hrvanja po svlačionicama veslačkoga kluba. Točnije, toga nije svjestan heteroseksualni Achim, koji tijekom priprema za natjecanje u kampu postaje predmetom žudnje do ušiju zaljubljena prijatelja. Achim nije i jedini protagonistov problem: Tobi najprije mora pobijediti sama sebe i priznati da više voli dečke, potom osloboditi libido i na kraju svladati predrasude najbliže okoline. Odlučujući se za hibridnu, humornu romantično-sportsku dramu, Kreuzpaintner (i kao koscenarist) postavlja protagonistu nekoliko kamenova kušnje: putene curice iz kluba, erotske izazove konkurentskih gay-veslača, Achimovu (nevjernu) naklonost suprotnomu spolu i prirodni ambijent koji može probuditi kojekakve strasti. I veslačko natjecanje ima ulogu u okršaju različitih silnica pribavljajući filmu zaključak: pobjednik je onaj tko je pobijedio sebe i sve druge (predrasude).

Premda zvuči naivno, takva poruka plasirana običnoj publici repertoarnoga kina zacijelo ne može štetiti. Jer, podsmijeh društvanca iz nižega reda gledališta, što su ga izazvale neke intimnije i slobodnije epizode Ljetne oluje, govori da će se gay-manjina morati još naveslati do pobjede tolerancije. S druge strane, i sam redatelj neprimjereno ustrajava na komičkom profiliranju nekih likova (primjerice, trenera), omekšavajući njihovim verbalnim i fizičkim gegovima unutarnju rastrzanost lika u koji se glumački udobno smjestio mlađahni Stadlober. Zato će, do neke žešće queer-oluje (ili kinosubote) onkraj žanrovskih konvencija i ružičastih projekcija, Ljetna oluja više poslužiti kao edukativni iskorak među neosviješteno i neproblematično gledateljstvo.

Diana Nenadić