Crno na zidu

Crno na zidu

Iako nevelika, izložba Franka Stella, Marka Rothka, Roberta Rauschenberga i Ada Reinhardta itekako ulazi u bit slikarstva koje se temelji na redukciji boje, razvlaštenju kolorita i monokromnosti

Minhenska Haus der Kunst, građevina arhitekta Paula Ludwiga Troosta koja je otvorena 1937. za godišnje izložbe velike njemačke umjetnosti, ali i kao suprotnost tzv. entartete Kunst, izopačenoj umjetnosti, ovih je mjeseci mjesto iznimne izložbe – Black Paintings. Riječ je o izložbi koja na neki način podsjeća na vrijeme kasnih četrdesetih godina prošloga stoljeća unutar tzv. njujorške škole, neformalne skupine ljudi, glavnog pokretača umjetničkih strujanja unutar literature, glazbe i likovnih umjetnosti. Crpeći energiju iz nadrealizma i tadašnjih avangardnih pravaca, ti su umjetnici akcijskim i minimalnim slikarstvom, teatrom improvizacije, novim sortama jazza, avangardnom glazbom, direktnom poezijom, učinili da New York od Pariza preuzme umjetnički primat i da se oslobodi od europskoga tradicionalizma. Spomenimo samo neka imena oko kojih se vrtjela cijela priča: Jack Kerouac, William S. Burroughs, John Cage, David Tudor, Charlie Parker, Miles Davis, John Coltrane, Stan Getz, Jackson Pollock, Willem de Kooning i mnogi, mnogi drugi.

U takvoj specifičnoj umjetničkoj klimi izrasla su četvorica umjetnika kojima je posvećena izložba. Oni su Frank Stella, Mark Rothko, Robert Rauschenberg i Ad Reinhardt. Iako nevelika, izložba itekako ulazi u bit slikarstva koje se temelji na redukciji boje, razvlaštenju kolorita i monokromnosti, iako se za crnu boju zna reći da nije boja. Crna boja simbol je nečega mističnog i tajanstvenog, nema je u vidljivom spektru boja, niti je primarna ni sekundarna, ni topla ni hladna; ona je zapravo nedostatak svjetla. Crno tijelo, a prema tome i platno koje je crnom obojano, apsolutno upija svjetlost. Crna boja, pa tako i u ovom slučaju, uvijek je vezana uz proces transformacije, prelaska iz vidljivog u nevidljivo, iz materijalnog u duhovno, iz svjesnog u nesvjesno. Ta je promjena jedan od ključeva umjetničkih djela četvorice autora predstavljenih na minhenskoj izložbi. Intenzivna uporaba očnoga živca i ekstremno približavanje slikama gotovo su jedini načini da nam te slike postanu shvatljive. Ni jedna reprodukcija iz kataloga ili s interneta nije kadra prenijeti svu silinu informacija i energije koja iz tih djela izlazi.

Robert Rauschenberg predstavljen je sa šest djela nastalih 1951. i 1952, a koja su stigla iz autorove ili drugih privatnih zbirki te iz San Francisca. On je prvi započeo sa serijama crnih slika koje su ga 1954. odvele do Combine-paintings, serije djela kombiniranih medija, slikarstva i skulpture... U nekim crnim radovima ima i bijele, koja je u svakom slučaju inferiorna. Reinhardtovih je osam slika posuđenih iz Salzburga, Münchena, New Yorka, Barcelone, Londona i privatnih kolekcija. One su nastale između 1953. i 1966, od Black on Black No.8 pa do Abstract Painting. On je uostalom i posljednje godine života posvetio isključivo crnim slikama određenog formata istražujući njihovu unutrašnju strukturu.

Mark Rothko poznat nam je po raznobojnim, monokromnim kvadratima na podlozi, svojevrsnoj parafrazi velikog Maljeviča. Unutar izložbe crna je jedina boja kojom se koristi i stvara teško vidljive razlike u namazu i teksturi pojedinih crnih kvadrata na crnoj podlozi. Pet je slika Marka Rothka, ponajviše iz washingtonske National Gallery of Art, ali i iz danskog Humlebaecka. Između 1958. i 1960. Frank Stella naslikao je dvadeset i četiri crne slike, u kojima većinom gradi mrežu tankih, gotovo nevidljivih svijetlih linija, koje križa na najrazličitije načine. Osam platna Franka Stelle došlo je iz Baltimorea, Buffala, Kölna, Essena, Einhhovena...

Intenzivno bavljenje crnom u umjetnosti ove četvorice umjetnika, zajedno s Barnettom Newmanom, započelo je potkraj četrdesetih godina pa sve do u šezdesete, kada nastaju velike serije crnih slika od kojih je njih nešto manje od trideset postavljeno na izložbi. Ona nam daje jedinstven uvid u činjenice koje su slične ili različite u pojedinim opusima. Serija crnih umjetničkih djela, u kompletu ili detalju, koja su nastajala od Maljeviča, pa preko izloženih Rothka, Rauschenberga, Stelle i Reinhardta, sve do naših Picelja i Knifera te suvremene umjetničke produkcije pokazuje kako je ta linija zapravo jedinstvena crna konstanta u posljednjih osamdesetak godina.

Pokojni britanski likovni kritičar i kustos David Sylvester jednom je napisao da je za apstraktne ekspresioniste crna boja bila sveta, svojevrstan lapis lazuli. Na prošlom smo venecijanskom bijenalu u talijanskom paviljonu u izboru Maríe de Corral, ukoliko se ne varam, mogli vidjeti jedan rad, ne pamtim autora, a koji se sastojao od crnoga kvadrata veličine otprilike metar na metar, crne rupe u koju ste glatko mogli zaviriti. Energija koju je proizvodila ta crna rupa istovjetna je onoj s minhenskih platna Rothka, Reinhardta, Rauschenberga ili Stelle. Crna i dan-danas ostaje svojevrstan put u nepoznato. Kako prema fizici ona i ne postoji, put postaje metafizički.

Marko Kružić