Bez zidova

Bez zidova

Marija Dragica Anderle, Die Loggia communis an der östlichen Adria, VDG, Weimar, 2002.

Tko zna od tzv. obične, ali ipak kulturne publike u suvremenoj Hrvatskoj što su komunalne lože, ponajprije na našem jadranskom području? Malotko osim arhitekata i povjesničara kulture. Loža više nema, kao mjesta sastajanja, ostale su samo kao arhitektonski spomenici bivših vremena. Pojam loža uzalud tražimo u Vujićevu Hrvatskom leksikonu, (a on je bio ministar kulture, zar ne), dok je u Klaićevu Rječniku stranih riječi taj pojam ipak zabilježen kao lođa, a taj nije u domaćoj uporabi, te tek na petom mjestu između ostalih pojmova s drukčijim sadržajima. No, hvala Bogu, Hrvatska je ipak dobila knjigu, ali na njemačkom jeziku, znanstvenice Marije Dragice Anderle pod naslovom Die Loggia communis an der östlichen Adria (Komunalne lože na istočnom Jadranu). Za utjehu valja reći da autorica priprema hrvatski prijevod knjige, koja je dosad u Hrvatskoj bila prešućena. Knjiga je doktorska disertacija Marije Dragice Anderle, rođene 1945. u Županji. Maturirala je u Slavonskom Brodu, studirala u Zagrebu, Münchenu i Mainzu, doktorirala 1999, a djeluje u Wiesbadenu kao prevoditeljica, kulturna i društvena djelatnica u hrvatskoj dijaspori u Njemačkoj.

Knjiga je podijeljena na pet poglavlja, u kojima je riječ o predmetu istraživanja, povijesnom pregledu od predmletačkog i mletačkog razdoblja na istočnoj obali Jadrana u svezi s izgradnjom i uporabom komunalnih loža, zatim se prelazi na glavni sadržaj knjige o komunalnim ložama sa svim njihovim arhitektonskim i uporabnim posebnostima od Kopra do Kotora, onda je riječ o povijesti grada kao takva i kao peto poglavlje donosi se opis svih loža koje je autorica posjetila i opisala u knjizi. Knjiga sadrži i obimnu fotografsku građu sa zemljovidom na kojemu su naznačena mjesta s ložama o kojima se govori u toj vrlo korisnoj knjizi. Valja napomenuti da je autorica svoj rad posvetila Hrvatskoj.

Da ne bude nikakve dvojbe o nekim činjenicama autorica napominje da su lože stigle na obalu istočnog Jadrana, najvećim dijelom na hrvatska područja, sa zapadne obale Jadrana, iz talijanskih zemalja, te da su za vrijeme Mletaka uglavnom služile okupacijskim vlastima u gradovima i većim naseljima da iz njih uporavljaju svojim kolonijama na našem Jadranu. Dakle, Mlečani su označeni imenom koje zaslužuju: bili su okupatori u svojim istočnojadranskim kolonijama. Po tome se uporaba loža od Istre do Dalmacije razlikuje od njihove funkcije u talijanskim zemljama, gdje su lože bile sastajališta slobodno izabranih gradskih uprava i njihova puka, što nije bio slučaj u našim krajevima, gdje su lože došle sa strancima i njima služile. No to ne umanjuje njihovu uporabnu i arhitektonsku vrijednost, one su jedinstvene kad ih promatramo u sveukupnosti hrvatskoga narodnog i kulturnog područja.

Autorica nas ponajprije sažeto upoznaje s predmletačkim razdobljem na istočnoj obali Jadrana, gdje su se sukobljavali interesi Bizanta, Ugarske, Austrije i hrvatskoga plemstva. Ni jedna od spomenutih sila nije mogla zadržati Dalmaciju na dulje razdoblje, dok su političke okolnosti u Istri bile stabilnije. U tu prazninu upala je Republika svetoga Marka, s kojom su došle bitne promjene u upravljanju tim područjima, a jedna od tih promjena bila je izgradnja komunalnih loža .

Pojam loža dolazi od loggia i laubia, prvi južnoeuropskoga, drugi germanskoga podrijetla. U Hrvatskoj se taj strani pojam pretvorio uglavnom u ložu, što je ostalo do danas, premda one više ne postoje. Prve lože nalazimo na Orijentu, riječ je o zgradama sa stupovima i krovištem, ali bez zidova. U njima su vladari objavljivali svoje odluke, a građani se sastajali na zborove svakojake vrste. Lože nisu bile gradske vijećnice, niti su služile u crkvene svrhe, po tome su samosvojne kako sadržajem svoje uporabe tako, djelomično, i arhitektonskim posebnostima. Na početku ih uglavnom nalazimo u talijanskim gradovima, a nešto manje i izvan talijanskih i mletačkih područja, u susjedstvu.

U knjizi posebno su zanimljivi opisi funkcioniranja istarskih i dalmatinskih gradova, komuna, s njihovom djelomičnom autonomijom, s administratorima koji su većim dijelom bili Talijani, ali i domaći ljudi, Slaveni, kako se tada govorilo, a danas možemo reći da su to bili Hrvati. Za razliku od svih ostalih hrvatskih područja, u kojima su vladali Mađari i Austrijanci, naše priobalje može se pohvaliti lokalnom samoupravom vrlo zanimljivih sadržaja. Druga je pak stvar da je ona bila ograničena mletačkim interesima, gotovo sve do propasti Republike sv. Marka. Nigdje drugdje na slavenskom jugu nije bilo takvih komuna kao u Dalmaciji i Istri. Lože su igrale veliku ulogu u komunama, jer su zadovoljavale kako potrebe građana tako djelomično i administracije koja je upravljala njima. Vanjskim izgledom lože su bile građevine posebnih arhitektonskih osobina, vrijednih da se njima pozabave kunsthistoricari, s jednakim marom nego s kojim se bave ostalim svjetovnim i crkvenim zdanjima. Autorica je opisala brojne lože promatrajući ih i kroz naočale povjesničarke umjetnosti.

Već svojim izgledom mnoge su lože na istočnoj obali Jadrana sugerirale građanima i stranim posjetiteljima da su otvorene u doslovnom i prenesenom smislu riječi. U lože se ulazilo između stupovlja, uglavnom nisu imale vrata koja bi se mogla zatvoriti. U ložama zbivalo se nešto pristupačno svima, što je bio znak stanovite demokratizacije u mletačkim komunama na našoj obali Jadrana, premda su u njima glavnu riječ ipak imali doseljenici s talijanske obale. No kako su naši jadranski gradovi sve više postajali hrvatski, to nije moglo mimoići ni funkcioniranje komunalnih loža.

Loža je bilo više tipova, ponekad su bile isključivo funkcionalne, ponekad su služile i za svečane zgode. U nekim gradovima Istre i Dalmacije bilo je više loža, no uglavnom većina komuna imala je po jednu ložu. Lože su građene u blizini gradskih uprava i crkava, ali ne uvijek. Dakako, građene su od domaćeg materijala, kamena, sa crijepom domaće proizvodnje.

Daleko bi nas odvelo kad bismo naveli samo neke lože koje je opisala autorica, ali kao zanimljivost navodimo da je na Peristilu u Splitu postojala loža koja je nestala u bivšoj palači Grisogono, a danas, kad građani Splita i njegovi posjetitelji ispijaju kave u kavani Lux oni, i ne znaju da je tu bila važna komunalna loggia, jedna od pet koje su postojale u gradu pod Marjanom. Istarske i dalmatinske lože pripadaju prošlosti što se tiče njihovih funkcija, oslabljenih već u posljednjem razdoblju mletačke vladavine, ali ostale su njihove kulturnopovijesne vrijednosti, koje je u knjizi oživila Marija Dragica Anderle, u nadi da će prijevod na hrvatski njezinu knjigu učiniti pristupačnom i hrvatskoj publici. Hrvatsko bi čitateljstvo tako još više učvrstilo svoj ponos na sve ono po čemu smo svoji, ali i dio velike sredozemne kulturne zajednice.

Gojko Borić