Berlinski izbor

Martin Munkács. Budimpešta – Berlin – New York, Berlin, Martin–Gropius–Bau, 5. kolovoza – 6. studenog 2006.

Reiner Leist, Window, Berlin, Museum für Fotografie, 8. rujna 2006 – 7. siječnja 2007.

Berlinski izbor

U Munkácsijevu radu možemo pratiti povijesna zbivanja, osobito njihov odraz na svakodnevni život različitih društvenih slojeva, mijene ukusa i mode te jasno njegov profesionalni put i promišljanje fotografije

Uz izložbe Rebecce Horn i francuskog slikarstva, Martin–Gropius–Bau, jedan od najreprezentativnijih izložbenih prostora u Berlinu, i ove godine nastavlja ciklus Retrospektive velikih fotografa, izložbom posvećenoj djelu Martina Munkácsija. U Mađarskoj, gdje je rođen 1896, Munkácsi započinje karijeru kao sportski fotoreporter, za mađarske, a osobito za njemačke časopise. Godine 1927. seli se u Berlin, čime intenzivira suradnju s njemačkim tiskom, osobito s časopisima »Berliner Illustrierte Zeitung«, »Tempo«, »Die Dame«, »Hamburger Illustrierte Zeitung«, »Koralle«, »Uhu«. Nakon stupanja Hitlera na vlast, 1934. emigrira u SAD, prihvativši unosan ugovor s »Harper’s Bazaarom«. Postaje modnim fotografom, snima brojne slavne ličnosti iz svijeta filma i glazbe te i sam postaje zvijezdom. Radi i reklamnu fotografiju, a okušao se i kao filmski snimatelj. Umire 1963. u New Yorku, na nogometnoj utakmici, zaboravljen i siromašan.

Munkácsi se smatra pionirom fotoreportaže, prethodnikom glasovite life-fotografije i revolucionarom u modnoj fotografiji. Dvojica velikana, Henri Cartier-Bresson i Richard Avedon, priznaju Munkácsijev ključni utjecaj na svoj rad, prvi na području life-fotografije, a drugi na polju modne. O svojoj je svestranosti u jednom razgovoru izjavio: »Moj je trik... u iskrenoj želji da fotografiram. Zadovoljan sam reputacijom dobra fotografa – dobar fotograf mora biti obiteljski liječnik, djevojka za sve... sposoban sve raditi«.

Berlinska izložba, čiji je podnaslov ujedno i fotografov moto: Think while you shoot, obuhvaća više od 350 fotografija iz vremena između 1923. i 1963, od čega tristotinjak originalnih povećanja. Većina od njih rađena je za novine, a nakon objavljivanja najčešće je prepuštena zaboravu, tim više što je Munkácsi posve zanemario umjetničku karijeru. Radio je jako mnogo upravo u doba kada ilustrirani časopisi doživljavaju procvat; primjerice, »Berliner Illustrierte Zeitung« u njegovo je doba imao nakladu od milijun primjeraka. No, pokazalo se da njegovo djelo nije dovoljno vrednovano, što ova izložba nastoji ispraviti i postaviti Munkácsija na pravo mjesto u povijesti fotografije. Najboljim razdobljem njegova rada smatra se ono između dva svjetska rata: rad u Mađarskoj i berlinsko razdoblje te prvih nekoliko godina u Sjedinjenim Državama. Izložba sadržava najviše fotografija baš iz toga vremena, a potječu iz dviju njemačkih kolekcija, berlinskog Ullstein Archiva i F. C. Grundlach Collectiona iz Hamburga.

Postav izložbe kombinacija je kronološkog i tematskog slijeda (serija radova s određenom temom). Izložba započinje najstarijim radovima nastalim u Mađarskoj, a završava dvoranom posvećenom samu fotografu u kojoj su izložene fotografije, njegove kamere i intervjui. Fotografije na zidu u prostoru prate vitrine s časopisima s Munkácsijevim fotografijama, često objavljivanima na naslovnoj stranici.

Mađarskom razdoblju pripadaju reportažne fotografije s naglašenom socijalnom tematikom (ljudi s ulice, tržnice, život sela, siromašni slojevi Budimpešte), u kojima pokazuje naklonost i razumijevanje za siromašne, obične ljude, vjerojatno i zato što je i sam potjecao iz takve obitelji. Svoju teoriju fotoreportaže stvorio je već tada: »Vidjeti u tisućinki sekunde ono što prosječna osoba i ne zapaža – to je teorija fotoreportaže. A fotografirati ono što vidimo u sljedećoj tisućinki sekunde – to je praktična strana fotoreportaže.« Istodobno počinje pratiti sportska događanja, čime će se baviti tijekom cjelokupnoga djelovanja u Europi. Zanimanje za brzinu, dinamiku, zaustavljeni pokret, bilo da je riječ o automobilima, sportašima ili plesačima, ostat će konstantom njegova djela.

Munkácsi često radi serije fotografija u kojima, prema riječima kustosa izložbe, kombinira žurnalističku preciznost s visokim estetskim standardima, čime stječe reputaciju najistaknutijega predstavnika pokreta Neues Sehen. Neke su od tih serija Sajam kobasica u Dürkheimu, Stanovanje u Berlinu, Uzbuna zbog curenja plina u Coburgu, u kojima ponovno pokazuje snažan socijalni angažman, osobito u onima koje prikazuju iznimno nezdrave i skučene stanove siromašnih slojeva u Berlinu.

Istodobno prati sportska zbivanja te mondena događanja i zabave visoke srednje klase: plaže, polo utakmice, letačke škole, skijaše (među kojima je i glasovita redateljica Leni Rifenstahl), balove, poznate ličnosti. Stječe se dojam da se Munkácsi podjednako osjeća kod kuće među siromašnima i u visokom društvu, što je zapravo bitna odlika vrhunskog fotoreportera.

Posebna dvorana posvećena je seriji fotografija plesača koje je radio za časopis »Die Dame«. Na svijetloj pozadini studija pojedinačni ili grupni plesni pokret gotovo postaju grafičkim znakom.

Za »Berliner Illustrierte Zeitung« radio je reportaže iz Turske, Londona, New Yorka (privlačne su fotografije iz zraka snimljene iz cepelina), Sicilije, Egipta, Brazila, Liberije, odakle potječe njegova možda najglasovitija slika Tri dječaka na jezeru Tanganjika iz 1929. ili 1930. Snažan utjecaj koji je ta fotografija imala na njega Henri Cartier-Bresson, opisuje: »... najednom sam shvatio da fotografija u jednome trenutku može uhvatiti vječnost. Kad sam vidio Munkácsijevu fotografiju trojice crnih dječaka koji trče u more, nisam mogao vjerovati da se to može uhvatiti kamerom. Rekao sam prokletstvo, uzeo kameru i izašao na ulicu.« Njegove fotografije iz Afrike i Južne Amerike (npr. poznati slučaj bacanja kave u more u Brazilu) ne odišu kolonijalističkom notom atraktivnosti i egzotike, nego ponovno socijalnom sviješću i željom da prikaže ljude i uvjete u kojima žive, da uđe u bit okolnosti koje su dovele do nekog događaja, a ne da prikaže samo površinski dojam. Jedan od posljednjih njegovih poslova u Njemačkoj bilo je fotografiranje Reichwehrovih trupa i Hindenburgove predaje vlasti Hitleru u Potsdamu 1933.

Iz razdoblja rada u Sjedinjenim Državama najpoznatije su njegove modne fotografije, koje je objavljivao u istaknutim modnim časopisima »Vogue«, »Harper’s Bazaar« te »Ladies’ Home Journal«, za koji je napravio glasovitu i utjecajnu seriju fotoreportaža o američkom obiteljskom životu – How Americans Live. Modnu fotografiju izveo je iz studija na ulicu i u prirodu te u nju unio spontanost, što je vjerojatno posljedica njegova dugogodišnjega reporterskog rada. Modele fotografira u prirodi, na plaži, u gradu, pri bavljenju sportom, u različitim životnim situacijama, čime pridonosi stvaranju predodžbe moderne zapadne žene, koja nije savršena lutka iz izloga, nego dinamična i nezavisna osoba. Snimio je i brojne portrete holivudskih zvijezda, kao što su Jean Harlow, Katharine Hepburn, Leslie Howard, Jane Russel, Marlene Dietrich, Mickey Rooney, Louis Armstrong, Fred Astaire.

Osobito je zanimljiva maketa nerealizirane knjige koncipirane kao niz parova fotografija snimljenih u različitim prigodama, kojih međusobno povezivanje po komplementarnoj ili posve suprotnoj kompoziciji, sadržaju ili simbolici daje novo značenje.

U Munkácsijevu radu možemo pratiti povijesna zbivanja, osobito njihov odraz na svakodnevni život različitih društvenih slojeva, mijene ukusa i mode te jasno njegov profesionalni put i promišljanje fotografije. Iako mu je opus koherentan i inovativan, u njegovu se radu odražavaju i suvremena umjetnička / fotografska kretanja vremena u kojem djeluje. U reportažama iz 1920-ih to je socijalna i kritička svijest i realistički pristup svojstven osobito njemačkoj i srednjoeuropskoj umjetnosti toga doba (Neue Sachlichkeit, Otto Dix), a nešto kasnije neke njegove kompozicije pokazuju bliskost s konstruktivističkom fotografijom.

Muzej fotografije, koji u svojem većem dijelu udomljuje Zakladu Helmuta Newtona, ugošćuje izložbu-instalaciju Window Reinera Leista, Nijemca rođena 1964, koji od 1994. živi u New Yorku. Od ožujka 1995. sa svoga prozora na 26. katu poslovne zgrade na 8. aveniji, s pogledom na downtown Manhattana, Leist starom velikoformatnom kamerom snima grad u kojemu je pronašao novi dom i koji živi pred njim. To čini već dvanaestu godinu, kad god je kod kuće, u različita doba dana i godine, u različitim vremenskim i svjetlosnim uvjetima. Kamerom postavljenom na kuhinjski stol zahvaća isječak cityscapea koji tek neznatno varira: poslovne nebodere u daljini, krovove obližnjih nižih zgrada, hotel New Yorker, svojedobno i World Trade Center. Ponekad u prvi plan kadra ulaze osobni predmeti: čajnik, vaza, zaslon računala... Leistov ritual snimanja performativni je akt koji se odvija u privatnosti, ali njime uspostavlja vezu s gradom, s javnim prostorom, te bilježi protok povijesnoga vremena i osobnu povijest. Neki su dijelovi kalendara crne rupe – znak da je autor u određenom razdoblju bio odsutan, neki su snimci neuspjeli, ali ostaju kao dokument čina, segment procesa koji je također bitan element rada. Dosad je nastalo oko dvije tisuće i dvjesto datiranih snimaka, od kojih autor izrađuje crno-bijele dijapozitive (istog formata kao negativ, 8x10 inča) koje uokviruje u svjetleće kutije te izlaže u obliku instalacije što se proteže usporedno sa zidovima izložbenog prostora. Posjetitelj instalaciju može pratiti po vodoravnoj osi, po kojoj su kronološkim redom poredane kutije / fotografije snimljene iste godine, dok su po okomici poslagane kutije snimljene istoga datuma. Napravljena je tako deseterokatna konstrukcija koja je svojevrsna materijalizacija protoka vremena, što strukturom podsjeća na motiv fotografija – arhitekturu i osvijetljene prozore nebodera. Kad je o New Yorku riječ, nezaobilazna je priča o 11. rujna. Naime, Leist nema fotografiju datiranu s 11. rujna 2001, ali je snimao fotografije sljedećih dana, kada se u daljini vide dim i prašina kao posljedica rušenja WTC-a. Prateći vertikalno poredane fotografije koje se odnose na isti datum, upravo je tu uočljiva jedina uistinu velika promjena sadržaja, koja je ujedno i velika povijesna cezura. Nehotice, intimna se priča ispreplela s događajem koji je postao povijesnom i političkom prekretnicom na globalnoj razini.

Služeći se motivom pogleda kroz prozor, poznatim u povijesti umjetnosti, Leist istražuje koncept vremena, odnos javnog i privatnog; djelo je istodobno performans, instalacija i fotografija, a sve polazi iz istog mjesta, umjetnikove kuhinje.

Markita Franulić