Baš pravo vrijeme za ljubav

Baš pravo vrijeme za ljubav

Skidam pred tobom svoju samoću

anđele moj smjerni

svlačim je ko košulju svoju samoću

polako izvlačim ruke iz rukava

a onda je spuštam da sleti na tlo poput leptira

(sad ću konačno imati mira)

kupim ja žurno tu svoju samoću

i gužvam je rukama i bacam u tvoje ruke

(prestaju moje muke!)

jer ti ćeš znati što ćeš s njom

i kome ćeš je dati, tu moju samoću,

čedni moj anđele

zatim natenane svlačim i ostale dijelove

koji su se od straha prilijepili uz moje tijelo

i to ko suvišno skidam i stojim pred tobom gola

odjevena u vlastitu kožu

nju mi ostavi,

anđele moj milosrdni.

Moje lice u tvojim rukama

Moje lice u tvojim rukama

svojim usnama približavaš

i ljubiš ga kao da je od paperja

kao da je porculan koji bi se mogao

slomiti i rasprsnuti

u mnoštvo komadića

koje ćemo onda zajedno skupiti

da bi ga iznova mogao ljubiti…

Svaki put kad svojim rukama

svojim usnama približiš moje porculansko lice

čini se tih je komadića sve manje

moje se lice gubi

postajući tvojim…

Obujmivši mi lice svojim rukama

približavaš ga usnama nježno i strpno

kao čašu opojnog napitka

da se ni jedna kap ne prolije.

Svojim rukama obujmivši mi lice

prinosiš ga usnama

kao meku bijelu hostiju:

Sklapam oči obuzeta svetom predanošću

Samo riječi prosipljem uokolo

Samo riječi prosipljem uokolo

u dan u noć bez zvijezda

samo riječi lovim u svoju mrežu

u kojoj se praćakaju poput riba

bjelasaju i svijetle

srebrne i zlatne riječi

samo za riječima hitam

u svom svemiru bez zvijezda i mjeseca

pazeći da ih sunce ne isprži

samo riječi izvikujem u vjetar

s nadom da ćeš ih čuti

oslonivši svoje uho na njihovu oblu podatnost…

Samo riječi prosipljem uokolo

uzalud i usprkos

Jabuka puno krilo

Jabuka puno krilo

onih slatkih crvenih i griješnih

iz zloglasnog edenskog vrta

glatkih jabuka mirišljivih

što klize niz tijelo

i zaneseno počinu na brdu slasti

Brdu Venerinu

puno krilo jabuka

jedrih što pucaju od zdravlja

i ljubavnog slavlja

kad ih zagrizem kad ih zagrizeš…

Jabuka puno krilo

uzimaš ih jednu za drugom

jabuke s moga krila,

a onu zatravljenu na Venerinu Brdu

što ošamućeno klizi u tajnovit šumarak

nju ne gledaš

A ta je najslađa!

Uzmi me na oblaku

Uzmi me na oblaku

anđele moj čudesni

zakrili me svojim nježnim krilima

skrivećke me uzmi

da nas ne vidi nitko

ni zvijezde utkane u nebo:

Mali i Veliki medvjed

ni oblak na kojem me uzimaš

anđele moj čudesni

uzmi me na oblaku

i tako ostani. Ne miči se!

Ne odlazi!

Ne ostavljaj me samu na oblaku

na kojem si me uzeo

mogao bi me zgrabiti Mali i Veliki medvjed

mogla bih potonuti u jednolično tapkanje zvijezda

obujmi me svojim hitrim krilima

anđele moj čudesni

prenesi na drugi oblak

i tamo me iznova uzmi

na tvojim moćnim krilima obiđimo sve oblake

nećemo brojiti koliko ih je bilo!

Baš pravo vrijeme za ljubav

Što? Prošla su već tri mjeseca

tri mjeseca ko tri stoljeća i tristo trideset i tri sekunde

tri opustošena stoljeća i tristo trideset i tri sekunde mučne

tristo trideset i tri sekunde bučne, tri nijema stoljeća

i tri pusta kojima smo plutali

koja nismo guštali

i one tristo trideset i tri sekunde i tri stoljeća

bez ljuvenih proljeća…

Kad će konačno, kad će ta hirovita sreća banuti

kad će nam svanuti?

A prošla su, kažeš, već puna tri mjeseca!

Čuj! Najbolje da se nađemo za tristo trideset i tri sekunde

i tri stoljeća!

Baš pravo vrijeme za Ljubav

Ležiš na odru kao kraljević

Ležiš na odru kao kraljević

koji strpno čeka da ga poljupcem probudi

neka bajkovita kraljevna

u nebajkovitu vremenu…

Ležiš na odru kao kraljević

spremnih usana koje čekaju poljubac iz bajke

u nebajkovitu vremenu…

Ležiš na odru kao kraljević:

tvoja prebijela odora

još je nedirnuta poljupcem

tvoje usne miču se od žudnje

za kraljevnom koja kasni

u nebajkovitu vremenu.

Probudi se moj kraljeviću i ustani s odra

ne čekaj poljubac: kraljevna je zagrizla otrovanu jabuku

ni tisuću poljubaca neće je probuditi!

Ustani s odra moj kraljeviću

ne čekaj poljubac

u nebajkovitu vremenu

Kao u djetinjstvu

Kao u djetinjstvu oči su mi vezane

rupcem pokrivene

da ne vidim gdje sam

daleko od doma

od tako zvanog ognjišta

drhturim u tuđoj sobi pod tuđim stolom

i tiho cvilim duša mi se svija

a suze rubac upija

ne vidi se ništa.

Koje li kobi!

Na očima mi rubac

da ne vidim gdje jesam i gdje nisam…

Uzalud stojiš kraj mene

moje su oči rupcem pokrivene

da te ne vidim da te ne vide

moje se oči stide…

Uzimaš me za ruku

hodam ulicama s povezom na očima

puštam se tebi prepuštam se snima…

Nemoj mi povez s očiju skinuti

nemoj ga odriješiti

ostavi me u mraku

ostavi mi tu vezenu traku

kao u djetinjstvu

kad su mi oči rupcem vezivali

istinu skrivali

da ne vidim gdje jesam

da ne vidim gdje nisam

Novi dan

Od sata do sata

tjeskoba me u svoju mrežu hvata

pretresa me da gubim dah

nemilosrdno me gazi

kao da sam prah

u koji ću se jednom pretvoriti…

U sve kutke moje duše tjeskoba plazi

do ludila me ko na vrtuljku ljulja

obnevidjelo nesuvislo mulja

laže me mekom varave nade

za koju se ludo hvatam: još sve propalo nije…

Tjeskoba mi se zlurado smije

dok se ja sa zrcalom gušam

svoje mu bore utisnuti kušam:

zrcalo se tvrdoglavo koči

s mojim se borama zrcalo boči

mojim se suzama moči

i ne vidi ništa.

Ulučivši jedinstvenu priliku bježim s poprišta

ove tjeskobne kmice

Ja i moje ponovno rođeno lice

brišemo u novi dan…

Na kojoj si zvijezdi

na nebu koje buja zvijezdama

što šušte u svome zvjezdanom mraku

(kao hruštevi kao uporan omamljen poj cvrčaka

u prevrelom srpnju)…

Čudesne začarane zvijezde!

Ne možemo čuti njihov drhtavi romon

njihovo ustrajno usrdno šaptanje…

Zato i ja ne mogu čuti

kako ti Ondje neka zvjezdana Kirka

šapće nesavladive svoje želje

opskurne i pohotne

da zaboraviš s koje si zapravo zvijezde

Ako nisi s tom Kirkom

na kojoj se onda zvijezdi kriješ?

Nisi valjda zalutao u zviježđe Škorpiona

koji će te svojim stravičnim repom

bosti i trovati dok ne svisneš…

Preseli se, daj, na neku dobru zvijezdu

možda na Veneru tu božicu Ljubavi

kojoj si se i onako podao…

Bolje i to nego da te smažu glupave zvjezdice

nekog tamo Malog i Velikog medvjeda…

Zaobiđi i Kasiopeju

ona ti je kao Veliki prasak

iza kojeg ne ostaje ništa

tek čestice meteora

negdje na smetlištima nedokučivog svemira…

Daj, vrati se na našu Danicu

koja nam je tu pod okom da ne kažem rukom:

velika svijetla i traje li traje

ta nebeska Aurora, ta naša zvjezdana Zora

dok ne potone u dan

i ti zajedno s njom...

Barem znam s kojom si zvijezdom

da prestanem halucinirati...