Autorstvo koje traje

IGRANI FILM: BRANKO BAUER (III)

Autorstvo koje traje

Čini se da Bauer nije prosperirao od uspjeha Licem u lice, nego da ga je, dapače, njegov politički balast upropastio, učinivši ga još notornijim primjerom staromodnosti

S Martinom u oblacima (Jadran film, 1961) završava Bauerovo klasično razdoblje i veliki niz od četiri filma koji je otpočeo sa Ne okreći se sine 1956, a vrhunac doživio sa Samo ljudi (1957) i maestralne Tri Ane (1959). Nakon slamova i neorealističkih putešestvija prethodnoga filma, Martin u oblacima — omiljen u publike — nastaje u godini koja je označila kako financijski i organizacijski slom jugoslavenskoga filma (33 producirana filma te ukidanje producentskoga ustroja 1962), tako i svršetak klasičnog fabularnog stila (simultana pojava prvih modernističkih filmova 1962, najavljenih 1961. Babajinim Carevim novim ruhom i Šimatovićevim Pustolovom pred vratima). U izvedbenom pogledu, posrijedi je film klasične fabulacije u kojem Bauerova režija postiže iznimnu ležernost, puštajući da se ispred oka kamere, koje s poetskim dodirom snima građanske interijere i zagrebačke parkove i ulice, reda galerija likova koju čine student u podstanarstvu kod zagrebačke građanske obitelji, njegova djevojka, stric sa svojim sitnim makinacijama i tipičnim jugoslavenskim poslovnim dogovorima vezanim uz stanove i vlasnička prava, na način ruka ruku mije, zatim varalica na malo koji uredno vodi knjigovodstvo svoga biznisa, kolege studenti iz provincije, nesvikli na građanske norme, talijanski poslovni čovjek koji posjećuje zagrebački velesajam koji tada djeluje kao simbol gospodarskog uspona... I dok se u prvome planu odvijaju peripetije i zavrzlame oko toga tko je, a tko nije u stanu, u tradiciji komedije zabluda, pri čemu se — što je najveća slabost filma — dobar dio zapleta i preokreta, kao i svršetak, može lako predvidjeti (što je možda posljedica naknadnoga iskustva s jugoslavenskim stambenim pitanjem, s kojim se film poigrava), u drugi su plan potisnuti upravo ti mračniji, socijalnokritički tonovi. Oni uspješno djeluju kao podtekst filma, čineći film dobrim uzorom kako se društveno relevantna problematika — za kojom su toliko kukali ondašnji kritičari, ali i publika, zahtijevajući nešto s čime se može poistovjetiti (a što je uzrok i današnjih problema domaćega filma s vlastitom publikom — a govorim i o umjetničkoj identifikaciji, da se ne shvati pogrešno) — može uspješno obraditi i zapakirati u populističkom, humorističkom tonu. Pritom ne samo da je Martin u oblacima, uz tri godine stariji H-8..., vjerojatni prvi pravi suvremeni film, u kojem se ne može prepoznati ne samo rat ili ideologija koji su u aktualnopolitičkom smislu potpuno izostali, niti bilo kakav političkopropagandni moment, ticao se on države ili gospodarstva (već se socijalnokritički momenti odvijaju potiho i suptilno, u drugome planu, ostvarujući tako socijalnokritičku građansku komediju zabluda), nego se o toj suvremenosti svjedoči velikim ulaskom pravog života, odnosno tadašnje svakodnevice. Početnu špicu prati tako pjesma Ive Robića, a o vremenu snažna prodora popularne kulture i otkrivanju npr. turizma i privatnoga poduzetništva rječito govore odlazak obitelji na more, automobili, velesajam, gramofonske ploče, glazba, sve ono što čini da film pokazuje socijalističko društvo, kojem se do pred koju godinu klicalo kao društvu jednakih, kao pomalo humorističnu idilu nove srednje klase, svojevrsna socijalističkog građanstva. A pritom se nitko ne zgraža nad činjenicom da film zapravo govori o tome da studentski par zapravo ne može naći mjesto za vođenje ljubavi!

S Martinom u oblacima Bauer je definitivno završio niz svojih klasičnih filmova, ostvarivši nakon toga još pet kinofilmova, te — nakon stanke između 1967. i 1975. — još tri filma premontirana za kina iz dviju TV-serija. Prekobrojna (Avala film, 1962), producirana u Srbiji s mladima Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem u glavnim ulogama, vjerojatno je najgledaniji Bauerov film; posrijedi je laka komedija o ljubavnim zavrzlamama na omladinskim radnim akcijama. I premda je film dramaturški neujednačen i likovi slabije profilirani (prigovaralo se pogotovo neplauzibilnomu raspletu ljubavne peripetije, kao i za Bauera nesvojstvenu izostanku sporednih zapleta i drugog plana), ipak je posrijedi vrlo zabavno i uspjelo djelo koje i danas nasmijava, režijski profesionalno napravljeno na zavidnoj razini, a čija trajna dopadljivost ipak, čini se, počiva na privlačnosti dobre prijateljice i momka iz susjedstva, što su uistinu karakteri koje su Dravić i Samardžić poslije profilirali u svojim karijerama, pri čemu se Samardžić već ovdje predstavlja kao momak iz susjedstva pomalo gubitničkih osobina, poput Jimmyja Stewarta.

Ipak, životni i politički trenutak za Bauera je došao s idućim filmom. Licem u lice (Jadran film, 1963) treći je Bauerov film u nizu koji je imao izniman odjek, no to svim trima naslovima igrom sudbine ne jamči trajnost koju ima prethodni niz od tri filma nastao od 1956. do 1959. Premda je poznato (usp. Bauer, 1985) da je film nastao u napola konspirativnim uvjetima, s golemim strahom upravnih struktura Jadran filma, budući da je kritički progovorio o samoupravnom sistemu, toj glavnoj uzdanici i specifičnosti jugoslavenskog socijalizma, film se iz naknadne perspektive — i ne zbog toga što je postao pomalo naporno često spominjanim primjerom »umjetnički vrijednog preispitivanja naše vlastite društvene odgovornosti« i »naše najznačajnije društvene teme« — pokazuje kao pomalo kalkulantski film koji, baš poput holivudskoga, na kraju potvrđuje mjesto koje zadaje sistem. Na taj prikaz »moralno-političkog preobražaja članova kolektiva« negativno su uzvratili samo zagrebački krugovi, s prigovorima da je film »vredniji sociološki nego umjetnički« (Ante Peterlić), »staromodno režiran i dramaturški neuvjerljiv« (Vladimir Vuković), da »ne prelazi okvire solidne reportaže« (Zoran Tadić). Ipak, film savršeno funkcionira kao agitacijski, propagandni film. Čistom snagom vođenja fabule i potpunog poistovjećivanja s likovima — koji su ili ideološki utopisti-fanatici (kao glavni lik), ili obični ljudi nezainteresirani za akciju, prosvjede ili hrabrost, a kojima se povezujemo putem krupnih planova u tom srazu licem u lice, kao i metoda TV–prijenosa (elementi sudske drame imaju uzor u Dvanaest gnjevnih ljudi, a glavnim likom i temom borbe razočaranoga revolucionara protiv vjetrenjača sistema film najavljuje Mimičin Posljednji podvig diverzanta Oblaka) — gledatelj je uvučen u priču i postaje potpuni zagovornik protagonistova ideološkog projekta. Činjenica da je taj, na prvi pogled hrabar i kontrarevolucionarni (filmski) projekt postao »putokazom za suvremeno usmjerenje domaćeg filma« ne odmaže pritom filmu, nego to čini svršetak koji tu logično dolazi po ideološkom obrascu poznatu kako iz holivudskih, tako i socrealističkih filmova, gdje na kraju uspostavljeno stanje ravnoteže potvrđuje službeni sustav vrijednosti. Riječ je naime o neuvjerljivoj političkoj fantastici — nakon duge elipse koja preskače sastanak nakon što radnici pobjeđuju direktora poduzeća u kojem se autoritarno vladalo, na račun formalno propagirana samoupravljanja, i stavljaju njega na dnevni red, vidimo kako se članovi kolektiva razilaze, a nakon cjelonoćnoga zatvorenog partijskog sastanka, kako je najavljivao radni naslov filma, sviće nova zora — političkoj fantastici koja ostavlja gorak okus na kraju svega, i neugodan osjećaj potvrde sistema koji je probleme stvorio, ali ih, eto, ima snage nadvladati i izliječiti unutar sebe sama, »drugarskom kritikom«.

No, čini se da Bauer nije prosperirao od uspjeha Licem u lice, nego da ga je, dapače, njegov politički balast upropastio, učinivši ga još notornijim primjerom staromodnosti u vrijeme kad se u Zagrebu npr. redovito održavao GEFF (1963–69). No Bauer je uspio snimiti još tri filma, prije povlačenja na televiziju.

(nastavlja se)

Tomislav Šakić