Asfalt i blato

Asfalt i blato

Gordan Nuhanović, Posljednji dani panka, Profil, Zagreb, 2006.

Definitivno se može zaključiti da priče više nisu u modi. S poezijom je stanje u tom smislu ionako oduvijek bilo problematično te se u posljednjih petnaestak godina pjesništvo malokad nalazilo u gornjoj polovici nekih imaginarnih in rubrika. A s najvećim dijelom 2006. godine sada već iza nas posve je očito da je roman najnovija hrvatska književna zvijezda. Čak su i domaći pjesnici stoga odustali od objavljivanja priča te su se, s različitom dozom uspjeha, bacili izravno na pisanje romana. Za pisače priča, pak, ovaj bi prijelaz na trenutno popularniji veći volumen stranica teoretski trebao značiti nešto manji problem. No, bez obzira na svu eventualnu popularnost i teorijske pretpostavke, roman i nadalje ostaje jedan od najizazovnijih književnih oblika. A tom književnom izazovu, kao i najnovijim domaćim trendovima, nije odolio ni jedan od poznatijih domaćih pričača— Gordan Nuhanović. Nakon dviju zbirki priča, te podulje stvarateljske stanke, Nuhanović je, tako, ove godine objavio svoj romaneskni prvenac — Posljednji dani panka.

U svih autora razmjerno opipljiva opusa, a Nuhanovićeve dvije zbirke, pogotovo u domaćim okvirima, nikako nisu zanemarivo postignuće, neizbježno je povlačenje određenih paralela. Za početak, scenografija njegova romana u velikoj je mjeri slična onoj iz većine njegovih priča — njegovi likovi, tako, uglavnom umorno koračaju istočnoslavonskim ravnicama ili ulicama Vinkovaca uz povremene kraće izlete u zagrebačku metropolu. Zapravo, između jedne Nuhanovićeve priče i romana postoji čak i tješnja veza. Naime, priča Prvi i posljednji panker iz Lige za opstanak djelomično obuhvaća glavnu temu romana — sudbinu sada već razmjerno ostarjele generacije vinkovačkih pankera. Iako naizgled daleko od bilo kakve generacijske ispovijedi, Posljednji dani panka u biti donose upravo sliku vrlo određene skupine manje-više tridesetogodišnjaka, a roman nedvojbeno posjeduje i jedan autobiografski naboj, koji u posljednje vrijeme čini još jednu sve češću pojavu u domaćem pismu. Dakle, Nuhanovićev glavni junak vinkovački je novinar i pisac na pragu tridesete, koji, usprkos naizgled uspješnoj ljubavnoj vezi te karijeri u zagrebačkom tabloidu, proživljava privatnu i profesionalnu krizu. Kako bi se konačno malo sabrao, odlazi u rodne Vinkovce, no tamošnji događaji samo ga još više učvršćuju u njegovim sumnjama u smisao novinarskoga posla te bizarnoj ideji da se uputi u Azerbajdžan (...nekamo daleko, zapostavljeno i neatraktivno). Putem sudjelovanja svog neimenovanog junaka u očajničkoj borbi za opstanak posljednjeg vinkovačkog pankerskog okupljališta, kafića Mokra kifla njegova prijatelja Marija, Nuhanović je ovdje iznio znatno širu i složeniju sliku hrvatskoga društva potkraj devedesetih. No, više od toga, opisao je dvojbe i pomalo preuranjenu krizu srednjih godina cijeloga naraštaja određena teretom geografskog, povijesnog i političkog nasljeđa.

Unatoč gornjim teškim riječima, Nuhanovićev roman nosi sve lakostilske crte svojstvene njegovim dosadašnjim pričama — humor, ironiju i nepretencioznost. A spomenuti generacijski moment sličniji je Tribusonovu zdravo patetičnu u Povijesti pornografije negoli kakvu ozbiljnu psiho-socijalnom portretiranju. Zapravo, naglašen politički, odnosno više gospodarsko-kriminalni podtekst, još je jedna nit koja povezuje dva autora. I, za kraj, vjerojatno nije slučajnost da su obojica u središte zanimanja stavila svoje rodne gradiće (Bjelovar / Vinkovce), dok im je zagrebačka strana priče bila znatno manje bitna. No, dok se Nuhanoviću može priznati da se mnogo bolje snašao s čitavim kontekstom devedesetih nego Tribuson u nekim svojim kasnijim romanima, u njega je još očito da ima manjih problema oko održavanje dinamičnosti radnje i usklađivanja (prave) količine (samo)ironije te granica grotesknoga do kojih je nužno ići. Jasno, u romanu je mnogo teže nego u pričama održati trajno visok pripovjedni tempo te se svaki put uspješno poigravati klišejima. Nuhanović pritom nije imao baš onoliko poteškoća koliko bi se to u prvencu možda i moglo očekivati, no oštrije čitateljsko oko na brojnim će mjestima zapaziti viškove. Moguće je tako uočiti da u romanu ima klišeja koji unatoč namjeravanoj ironiji više naginju neuvjerljivosti, zatim stanovit broj promašenih poenti, kao i manja količina ne toliko izvorna filozofiranja. Također, lik Dondura, mazohistički nastrojena profesora glazbenog te nadobudna čuvara hrvatskih ideala, malo je odveć podcjenjivački pojednostavnjen, ne uspijevajući pritom biti i dovoljno ironičan. No, uz već prethodno spomenuto dobro skidanje devedesetih te specifične istočnoslavonske atmosfere i mentaliteta, u većem dijelu romana Nuhanoviću je ipak uspjelo o zapravo iznimno ozbiljnim temama progovoriti bez uobičajeno očekivane težine.

I dok Nuhanovićevi ostarjeli pankeri uzalud traže nasljednike, pretvarajući se iz buntovnika bez razloga u ravnodušne tridesetogodišnjake, njegov glavni junak spas nalazi u Azerbajdžanu. I možda je upravo nekoliko redaka (ironičnog) happy enda nekako najizraženiji (iako pomalo subjektivan) minus Nuhanovićeva romanesknog prvenca. Nakon lako zanemarivih manjih kikseva u atmosferi i duhovitim dosjetkama, epilog nažalost stiže kao svojevrstan antiklimaks čitatelju sada već posve uvučenu u priču. No, do posljednje dvije stranice, jedino što se Nuhanoviću zapravo moglo doista ozbiljnije prigovoriti bili su povremeno nepotrebno potanki opisi. Uz razmjerno svjež prijelaz u pripovjednu ich-formu, znatniji iskorak u (auto)biografsko te na više mjesta pogođenu (samo)ironiju, kao i pravu količinu nužne patetike pri osvrtima na slike iz djetinjstva, Nuhanović se s ovim romanom nalazi na najboljem tragu Tribusona (u najpohvalnijem smislu te usporedbe) i one vrste lake (ne toliko u smislu tematike, koliko čitljivosti i stila) proze kakva već godinama kronično nedostaje na hrvatskoj sceni. U konačnici, Nuhanović je uspješno prošao romaneskni izazov, no sada se od njega očekuje — još i bolje.

Jelena Gluhak