Zajedničko promišljanje repertoara

Zajedničko promišljanje repertoara

Praznina scenske arhitekture nastaje u samoj koreografiji, odnosno u prečestim dijelovima kad se solima i duetima poseže za plesanjem, isplesavanjem glazbe koja u suzvučju ljudskoga glasa i orkestra raste otvarajući nebo, i gradi moćnu arhitekturu zvuka

Kao prvo upozorila bih kolege i ljubitelje plesa na program Cankarjeva doma. Pretplatnička ponuda i ove sezone potvrđuje da oni za razliku od nas jesu u Europi: nakon Igre Josefa Nadja, koji je, usput, ove godine dobitnik i čuvene europske kazališne nagrade, na programu su još Emio Greco, Alain Platel i Nederlands Dans Theater (s dva Kyliána),

Kao drugo, u slovenskim nacionalnim kazalištima opera i balet odavno imaju svoju scenu, Mariborski je balet prije nešto više od deset godina ušao u uređenu novu dvoranu, koja je jesenas i akustički preuređena, a nedavno su započeti radovi na obnovi zgrade Opere i baleta SNG-a u Ljubljani. A u međuvremenu predstave se mogu igrati u Cankarjevu domu... U čini se vrlo konstruktivnoj atmosferi međusobne suradnje i zajedničkoga promišljanja repertoara i kulturne politike, u koprodukciji Opere i baleta SNG Maribora i SNG Ljubljana i Festivala Ljubljana, nastao je plesno-glazbeni projekt Arhitektura tišine Edwarda Cluga.

Clug je autor koji nedvojbeno zaslužuje povjerenje, i koji u zanatskom smislu teško da može razočarati. Predstava kojoj sam prisustvovala 25. listopada u Gallusovoj dvorani Cankarjeva doma uistinu je velika, mainstreamska, doima se svjetski. S naglaskom na doima se zahvaljujući u prvom redu sceni (scenograf Marko Japelj i oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak) i sjajnim izvođačima, plesačima/ribicama, opkoljenim sa svih strana, sprijeda orkestrom i publikom, odostraga zidom u koji kao da su ucrtani pjevači zbora: glave pravilno raspoređene, visoko postavljene u dva reda. Solisti će pak svoje dionice otpjevati sa jedne od strana, ili odostraga, neopazice se pojavljujući i nestajući uz crne zastore. Glazbena su potka predstave rekvijemi: onaj slavni, znakovito završen osmim taktom Lacrimose kojeg bi, kako kaže dr. Gregor Pompe, bilo pošteno nazvati Fragment Mozartova Rekviema kako ga je završio Süssmayr, i Preisnerov Rekviem za mojega prijatelja, a između glazbenih dijelova dijelovi su isplesane tišine. Spolno neobilježen kostim (Leo Kulaš) kao kupaći kostim starinskoga kroja od hi-tech materijala, uz jednake kape za plivanje, unosi pomak i daje u prvi čas začudni efekt, opet s naglaskom na efekt. Tijela su lijepa, izrađena, asketska u uniformiranoj hladnoći klonova, reprezentacija nekoga futurističkog grupnog vodenog sporta. Problem, odnosno praznina scenske arhitekture, nastaje u samoj koreografiji, odnosno u prečestim dijelovima kad se solima i duetima poseže za plesanjem, isplesavanjem glazbe koja u suzvučju ljudskoga glasa i orkestra (pod vodstvom Uroša Lajovica) raste otvarajući nebo, i gradi moćnu arhitekturu zvuka. Tijela koja se trzaju, lome, plešu u već ipak vrlo poznatoj konvenciji Clugova rječnika ovdje nemaju motiva, razloga, strasti koja uvijek pokreće Clugove, vrlo konkretne likove, i pomalo smetaju. Tek završni duet jedine djevojke (Valentina Turku u haljini i raspuštene kose) i Cluga koji skidanjem kape postaje čovjek od krvi i mesa, ima smisao grčevite, neuspješne borbe života sa smrti.

Ali pokret savršeno funkcionira i nosi se s glazbom u velikim, redateljskim potezima, poput sleta, u snažnim napetim mirovanjima, pravilnu hodu skupine, brzim pretrčavanjima, pokretnoj geometriji trosjeda. Tada bića, bili oni ribe, mravi ili ljudi, dobivaju smisao bivanja, trajanja, životnih putanja u nekom višem planu.

Svakako predstava ima tempa i likovnosti, ideje i hrabrosti, i sve scenske predispozicije, ali nisam sigurna u sklad logike teksta o ribama autora Kvake 22 (navedene kao moto predstave u Clugovu tekstu) i kršćanskoga simbola (bilo u smislu monograma, bilo po simbolici krsne vode) kao ni svega toga i glazbom koja povezuje žive i mrtve. Iako glazbu kao i pokret stvara čovjek, ona je u cjelokupnom dojmu zagospodarila scenom, zvukom. A tek »the rest is silence«.

Maja Đurinović