ZA KOGA SE ŠMINKA RIVA?

ZA KOGA SE ŠMINKA RIVA?

Splitska riva prostor je paradoksa. Kolni promet s nje je uklonjen prije nekoliko desetljeća, a još nije odstranjen asfalt, koji nitko nije volio. Splićani su do prepotentnosti ponosni na svoju rivu. U zbilji, splitska je riva komunalno najzapuštenija i ima najružniju opremu od svih gradskih riva u Dalmaciji. Brojne kafiće rese jezive plastificirane i najlonske tende ili pak one besplatno nabavljene s logotipima pivskih brendova. Gosti sjedaju na stolce jeftina plastičnog dizajna ili otrcane drvene. Uz obalu je ispucali asfalt, a uz jugoistočnu kulu Dioklecijanove palače prostiru se štandovi sa sajamskom bižuterijom i gomila parkiranih automobila. Svi drže da je neupitan mediteranski karakter splitske rive. No, ako je bogat noćni život javnih prostora obilježje sredozemnoga načina života, onda je splitska riva najmanje sredozemna od svih dalmatinskih riva. Iznimno loša rasvjeta čini je neuglednim mjestom kojim noću hode rijetki šetači.

Riva je ujedno glavni prostor ideološkog zavođenja. Ona je pozornica na kojoj puk smjerno plješće autoritarnim vođama suprotstavljenih ideologija — na rivi nije nedostajalo publike kad su se dočekivali kralj Aleksandar, maršal Tito i predsjednik Tuđman. Rivu se čak fizički proširilo za doček afričkog diktatora Hailea Selassiea. Od mitinga za Norca i Gotovinu riva je prostor neumjerena populizma.

Paradoksalan karakter rive, kao i svi oblici njegova izražavanja, tek su zrcalo istovjetna stanja duha njezinih žitelja.

Ovih dana riva je zatvorena za javnost, ograđena žicom i zaklonjena od pogleda. Takvom će ostati sve od idućega blagdana gradskoga zaštitnika sv. Dujma. Otpočeli su građevinski i komunalni radovi nakon kojih će se okrenuti potpuno nova stranica u vizualnom identitetu splitskoga dnevnog boravka.

Za redizajn rive raspisana je kombinacija pozivnog i javnog anonimnog natječaja. Gotovo jednoglasnom odlukom ocjenjivačkoga suda 5. ožujka 2005. pobijedilo je idejno rješenje Studija 3LHD. Kako se moglo pročitati u tisku, to je idejno rješenje pobijedilo zato što najmanje nametljivo intervenira u povijesni i socijalni prostor pritrujen poviješću, simbolikom i značenjima. Također, rad je zamišljen kao svojevrstan work in progress. Naime, zamišljeno je da se održavaju konzultacije arhitekata s timom stručnjaka te prezentacije u raznim fazama izvedbe.

Jasno, paradoksi nisu izostali. Rad koji je ocijenjen kao najnenametljiviji izazvao je najviše polemike. Praktično zbog svega: od vremenskih uvjeta, odnosno, lebićade za koju se tvrdilo da će poplavljivati obnovljenu rivu, preko kritike (neo)modernističkoga dizajna; posebno se tuklo po betonu kao materijalu koji će prekriti parternu plohu; napadala se predložena rasvjeta, isticalo ne-splitsko podrijetlo autora, čak se i članovima žirija gledalo mjesto rođenja...

Paradoks je vezan i uz proces izvedbe. Naime, dogodio se niz transformacija na pojedinim dijelovima projekta. Otpali su glomazna skalinada i vawe breakeri. Premda je natječaj bio raspisan za prostor od Marmontove ulice do jugoistočne kule i Turističke palače, izvedba natječajnog rješenja obuhvaća prostor od Marmontove do ulaza u Dioklecijanove podrume. Zadržan je kameni zidić uz obalu koji je trebao biti uklonjen, a pasaž tik uz Palaču bit će obložen kamenom...

Također, paradoks jest da je, s obzirom na mnoge nepoznanice koje još postoje (dizajn opreme kafića, hortikulture i osvjetljenja...), još rano dati konačni sud o projektu. Na primjer, ni protivnici, a ni zagovornici, betonskog pokrova na rivi, čak ni konzervatori, do sada nisu vidjeli ni jednu gotovu betonsku ploču. Dakle, u ovom trenutku nitko točno ne zna kako će izgledati splitska riva. Zato će se prosudba o projektu moći dati tek kad projekt bude u potpunosti gotov. A tad će već biti kasno. No, to ne znači da će konačna izvedba projekta biti nepopravljivo loša. Dapače, kad se za iduću Sudamju bude moglo prošetati rivom, možda će tada biti čak manje protivnika negoli u ovoj fazi projekta. No, neke su stvari u ovom času otvorene. Na primjer, 3LHD želi napraviti jednolike štekate za kafiće, dakle, rivom će se prostirati stotine metara istovrsne ugostiteljske opreme. Kako će to izgledati u mjerilu 1:1, odnosno u zbilji, sad je jako teško reći jer Studio Numen, angažiran za dizajn stolova i stolaca, još nije izišao sa rješenjem.

Jedna od stvari koje su izazvale najviše zgražanja jest da će riva biti pokrivena betonskim pločama. No, zaslugu za histeriju koja se digla oko obnove rive itekako imaju mediji. U tisku se pojavio naziv tehnobeton, koji je odbojno hladnim prizvukom poslužio kao crvena krpa za kritičare projekta. No, arhitekt Saša Begović iz 3LHD-a u više je navrata javno rekao da ne zna što taj naziv znači i da su ga izmislili novinari. To nije jedini primjer huškanja lokalnoga tiska, koji je lažno napuhivao i cijene postavljanja nove rasvjete na rivi. Novine su davale neuobičajeno prostora ispadima mržnje onih koji arhitektonski regionalizam svode na teoriju krvi i tla, što im je zapravo alibi za generalno iskazivanje netrpeljivosti prema sjevernjacima. Takvi su, kao strukovni argument, iznosili količinu nesplitskih krvnih zrnaca arhitekata iz pobjedničkoga tima i članovima žirija koji su ih izabrali.

Paradoks ni ovdje nije izostao. Kao prvo, južno pročelje Dioklecijanove palače okrenuto rivi spoj je najraznovrsnijih arhitektonskih stilova, kućice uza samu palaču radili su austrijski arhitekti koji su pobijedili na međunarodnom natječaju organiziranu u doba Kraljevine Jugoslavije. Na palaču se naslanja i kuća u maurskom stilu, a imamo i secesijske gradnje. Prvi regulacijski plan za povijesnu jezgru Splita 1924. radili su germanski arhitekti Schurmann i Keller. Paradoksalno, aktualni natječaj za rivu na kojem su pobijedili sjevernjaci zapravo je afirmirao kozmopolitsku, neksenofobičnu stranu splitskoga projektiranja, koja je starija i od sama Splita, a datira od postavljanja temelja Carske palače, koju su gradili majstori iz istočnih krajeva Carstva.

Teza kako uz Palaču logično ide kamen, a nikako beton, bila bi možda paradoksalna i samu Dioklecijanu. Naime, najveći prinos rimske arhitekture modernom svijetu upravo je beton (opus caementitium). Rimski beton omogućio je konstrukciju velikih lukova, svodova i kupola, hramova, amfiteatara, spremnika, akvadukta i toplica diljem Rimskog Carstva. Najljepši je primjer Panteon s veličanstvenom betonskom kupolom iznad cijele središnje prostorije.

Ideja da čitava splitska riva treba biti pokrivena kamenom uopće ne odgovara tradiciji. Ne samo što kamen nikad nije pokrivao splitsku rivu, nego ni jedna gradska riva u Dalmaciji nije pokrivena isključivo kamenom. Zadarska riva, kao najveća u Dalmaciji, ima kameni pojas uz more, dok se ostatkom rive prostiru pojasevi šljunka i zelenila. Šibenska riva između dva pojasa kamena ima asfalt, odnosno kolni promet. Makarskom rivom također prolazi kolni promet. Paradoks je da se nitko od prijatelja kulturne baštine nije bunio što se beton nalazi na trogirskoj rivi, gdje ne prometuju automobili, a gdje se povijesna jezgra također nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Naime, između dvaju pojaseva kamena, središnjim dijelom trogirske rive proteže se dug pojas betonskih ploča koje je projektirao Splićanin Vjekoslav Ivanišević.

Najparadoksalniji su sami protivnici 3LHD-ova koncepta obnove rive. Ne zato što sam koncept nije mogao biti bolje osmišljen, nego zato što dobar dio tih ljubitelja baštine nije prije objavljenih rezultata ovog natječaja reagirao na očite primjere ili nakane uništavanja baštine, a njih barem u Splitu ne nedostaje.

Usporedno s pričom o obnovi rive ispred Palače odvija se i manje poznata priča o pustošenjima u samoj Palači, koje projektiraju, amenuju ili na njih žmire mjerodavna tijela konzervatora i gradska Služba za povijesnu jezgru.

Pri obnovi samostana sv. Klare iz temelja je obnovljena crkvica sv. Andrije de Fenestris, iako nije bilo precizne dokumentacije. Katedrala sv. Dujma dobila je na stubištu željezne pseudosecesijske vratnice kakvih nikada na tom mjestu nije bilo i koje ne odgovaraju ambijentu. No, to je mačji kašalj prema kreativnoj obnovi neorenesansne Biskupove palače, gdje je otvoren jedan balkon te su postavljeni dotle nepostojeći svjetlarnici na krovu, a u unutrašnjosti je obnovljena dotad nepostojeća kapelica.

Prilikom obnove kuće Crnogorac, na lokaciji desetak metara udaljenoj od Peristila, srušen je kompleks od nekoliko kućica pučke arhitekture, a na njihovu mjestu i na mjestu carskih termi sagrađen je pseudotradicijski lažnjak, koji djeluje kao da je nastao u 19. stoljeću. Konzervatori su jako ponosni kako u tradicionalnom materijalu stvaraju fikcije koje se ne razlikuju od izvorne baštine, niti igdje postoji oznaka da je riječ o naknadnim intervencijama u baštinsko tkivo. Tako nekolicina ljudi već nekoliko godina proizvodi simulakrume starina, a da nitko sa strane nema utjecaja na kriterije na osnovi kojih se krivotvori baština koja je pod zaštitom UNESCO-a i RH.

No, zanimljivo, nitko se od grlatih protivnika 3LHD-ove tehnorive ne buni. Njih smeta betonska riva, a ni glasa nisu rekli kad je nekoliko stotina kilograma betona utrošeno na WC u Carskim podrumima, koji je na tom mjestu napravljen da bi pridržao temelje kuće koju je kupio tajkun Ricardo Mazzuchelli. Nitko od arheologa, kunsthistoričara i prijatelja baštine koji čupaju kose zbog betona na rivi nije prosvjedovao kad je bivši dogradonačelnik Ljubo Urlić priznao da je Grad Split čak sufinancirao izlijevanje betonske ploče za Mazzuchellijeve temelje koji se nalaze u srcu Palače.

U prve bojne redove protiv 3LHD-ova prvonagrađenoga rada za obnovu rive nisu stali borci za očuvanje baštine, nego kičasti tradicionalisti koje odlikuje mržnja prema modernizmu. Nitko od njih nije se bunio kad je Splitska banka zatamnila stakla u prizemlju Šegvićeve kuće na Peristilu. Da stvar bude gora, Banka je naknadno ubacila bankomat i vjetrobran te je stolove, stolce i plakate postavila uz stakla, pa se više gotovo uopće ne vidi mjesto na kojem se sijeku cardo i decumanus. Od vodećih bojovnika protiv 3LHD-ova projekta nitko nije ni slova izustio kad je bivši šef Službe za povijesnu jezgru Duško Marasović rekao da bi u jugoistočnom kvadrantu Palače, na mjestu porušena tradicijskog stambenog kompleksa, trebalo sagraditi stanove POS-a.

Samozvani skrbnici o baštini mnogo su se više upinjali oko obnove historicističke fontane (Bajamontuše), za koju nije prikupljena originalna dokumentacija, negoli što su prosvjedovali zbog neukusnih tendi koje zaklanjaju prizemlja zgrada na rivi ili zbog ostakljivanja kafića oko Turističke palače. A upravo se gradskim čelnicima može zamjeriti što su, iz razloga koji nisu strukovno opravdani, pogodovali vlasnicima kafića oko Turističke palače, time što taj dio rive nisu uključili u prvu fazu obnove, iako je on bio u obveznom, a ne u anketnom dijelu natječaja.

Oko toga treba li raspisati samo pozivni natječaj, kombinaciju pozivnog i javnog ili pak međunarodni natječaj za obnovu rive u bivšem kulturnom prilogu »Slobodne Dalmacije« Forum polemiziralo se u nekoliko navrata. Od najave da će bivše Poglavarstvo natječajem obnavljati rivu do njegova konačnog raspisivanja prošla je cijela godina. U tom roku zagovornicima obnove Bajamontuše i kamena na rivi nije palo na pamet da pritisnu izrađivače programa za natječaj da u obvezne uvjete stave obnovu fontane i kameno oblaganje rive, jer njih institucija natječaja ne zanima. A baš je za splitsku rivu proveden natječaj po svim strukovnim mjerilima.

Najveći je problem s natječajem za rivu zapravo slab odaziv natjecatelja. Dok se često za dječji vrtić u Zagrebu javi četrdesetak natjecatelja, na natječaju za rivu sudjelovalo ih je samo jedanaest. Od toga ih je osam, uključujući i 3LHD, pozvano, a samo su se tri(!) tima mimo poziva javila na natječaj. To je doista porazna činjenica! Razlog je tome što je u arhitektonskim krugovima vladalo mišljenje da je dobitnik prve nagrade već unaprijed poznat, da je riječ o timu utjecajnih arhitekata iz Splita, pa se širi krug arhitekata nije odazvao. Dapače, u javnom dijelu natječaja, na koji se svatko mogao prijaviti, od dvjestotinjak registriranih članova Društva arhitekata Split — nije se prijavio ni jedan! Nekolicinu splitskih arhitekata koji su sudjelovali na natječaju pozvao je Grad Split kao raspisivač natječaja.

Dakle, splitski arhitekti nisu reagirali na iznimno atraktivan natječaj bojeći se kuhinja. Kuloari su brujali da je favorit tim na čelu s Vjekoslavom Ivaniševićem. Zanimljivo je napomenuti kako je, od svih jedanaest natječajnih radova, samo taj rad nudio kombinaciju obnove Bajamontuše i kamenoga popločenja rive! Ali, dobio je tek glas bivšega gradonačelnika Miroslava Buličića. Svi ostali prisutni članovi ocjenjivačkog suda poduprli su projekt 3LHD-a. Dakle, dogodio se priličan paradoks u depresivnoj sredini navikloj da se pobjednik unaprijed zna i da je stoga samo natjecanje besmisleno. Zato je pobjeda 3LHD-a zapravo dobra vijest za uspostavu natječaja kao civilizacijski optimalna puta za dolaženje do rješenja. Da je bilo više natječajnih radova, možda bi pobijedio netko bolji. No, kamen se na rivu ne može postaviti niti se Bajamontuša može obnoviti a da se ne sruši natječaj. A posljedice bi bile da se tek onda nitko razuman ne bi javio na novi natječaj. To bi Split osudilo na još veće kulturno zaostajanje.

Ipak, najveći paradoks ove priče jest što bi projekt 3LHD-a htio izmiriti prostor rive s njegovim raznovrsnim funkcijama i istodobno smiriti jeftini vašarski nesklad koji danas vlada. Ima li većega paradoksa od namjere da se paradoksalna protuslovlja sredine prostorno usklade tako što će im se umjesto kaosa ponuditi decentno stilizirana suvremena scenografija?

Drugim riječima, pjenu na usta kič-tradicionalista zapravo je potjerala suvremenost rukopisa kojim se želi obnoviti i uskladiti riva. To je ono što ugrožava njihov mentalni kôd. Kičasti tradicionalizam zapravo ne razumije ni baštinu ni suvremenost, pa ne može pojmiti ni njihovo prožimanje. Budući da ne priznaju civilizacijsku instituciju natječaja, zaziru od suvremenosti, dok ne brane baštinu kad je stvarno ugrožena — zagovornici rušenja natječaja u ime kamena na rivi zapravo nude povratak u kameno doba.

Krunski je paradoks taj što možda nije toliko bitno pitanje kako će se obnoviti riva koliko pitanje za koga se šminka riva? Obnova rive tek je uvod u natječaje kojima će se obnavljati cjelokupna gradska luka. Koji će sadržaji točno doći u luku, ni GUP nije jasno predvidio, nego je ostavio da se znatan dio sadržaja riješi urbanističkim natječajem za istočnu i zapadnu luku. Natječaj za rivu početak je otvaranja Splita prema neizvjesnoj budućnosti. Kakav god bio novi dizajn rive, valja se nadati da će na njoj i dalje kavu moći piti domaći ljudi. Odnosno, da ih neće otjerati visoke cijene namijenjene stranim turistima iz budućih hotela. Time bi gradska luka postala eksteritorijalna turistička zona, kao što je to predviđao projekt AFCO. U tom slučaju riva bi doista postala nesplitska.

Sandi Vidulić