Vidljivost nevidljivog

Filmska glazba: Parfem. Povijest jednog ubojice (Perfume: The Story of a Murderer), red. Tom Tykwer, sklad. Tom Tykwer, Johnny Klimek i Reinhold Heil

Vidljivost nevidljivog

Budući da je priča ispunjena mirisima, film je ispunjen glazbom — i to u tolikoj mjeri da je srasla s njime. Svaki pokušaj pozornijega slušanja pretvara se u nesvjesno prepuštanje filmskim senzacijama

Miris je osjet koji filmska tehnologija ne može prenijeti publici. Ipak, redatelj Tom Tykwer i njegovi suradnici nisu se odveć zabrinjavali: film je već odavno naučio publiku da se jedna senzacija uvijek može zamijeniti drugom. U ovome slučaju bili su to glazba, svjetlo i boje. Apstraktna i nevidljiva poput mirisa, glazba je preuzela važnu ulogu u filmu Parfem — ulogu ekvivalenta koji, djelujući na drugo osjetilo (uho, a ne nos, koji se toliko puta pojavljuje u bliskom planu), uvjerava da upravo ona prenosi miris koji filmska tehnologija još nije uspjela primjereno prenijeti.

Budući da je priča ispunjena mirisima, film je ispunjen glazbom — i to u tolikoj mjeri da je srasla s njime. Svaki pokušaj pozornijega slušanja, osvještavanja instrumentalne boje ili melodija, pretvara se u nesvjesno prepuštanje filmskim senzacijama — slici i zvuku koji grabe unutarnju pozornost gledatelja. Tom Tykwer srastao je s filmom poput glazbe. On je, naime, i redatelj i scenarist i skladatelj. Kao i uvijek, skladao je s Johnnyjem Klimekom i Reinholdom Heilom, koji su, pod zajedničkim imenom Pale 3, uglazbili gotovo sve Tykwerove filmove. Među njima su najpoznatiji Trči, Lola, trči i Princeza i ratnik — dakle, filmovi u kojima je u središtu žena. I u Parfemu u središtu je žena, ali ona nije samo biće — ona je miris, ali i ženski glas. Ženski solo izdvaja se u prebogatoj, s velikim umijećem instrumentiranoj partituri, u kojoj mnoštvo lajtmotiva vodi gledateljevu unutarnju misao i vanjske, zamišljene mirisne senzacije.

A neka su glazbena rješenja iznimno jednostavna. Kada Jean-Baptiste prvi put dolazi u grad i osjeća niz ugodnih i neugodnih mirisa, Tykwer se služi ponavljanjem. A kada prva ljepotica umire i Grenouille pokušava neuspješno uhvatiti njezin miris, glazba ga polako slijedi, uzdišući, uživajući, isprekidano lutajući beskrajnim prostranstvom njezina tijela. Ipak, skladatelji nikada ne zaboravljaju da je Grenouille skroman i neobrazovan čovjek iznimna dara. Zato je rijetkost zgušnjavanje u disonancu — glazba prenosi ljepotu, čak i kada se zbiva ubojstvo. Panika, pojačani i uporni duboki tonovi glasovira (ponovno jednostavna tehnika ponavljanja) ne upozoravaju na paniku žrtve, nego na paniku čovjeka bez mirisa koji eksperimentira pokušavajući zadržati miris ženskoga tijela. Tek poslije ti će isti tonovi ponoviti paniku djevojke Laure koja sama luta mračnim uličicama, ali i uzbuđenje prilike koja je čeka u mraku. Pred ljepotom mirisa popušta čak i utučeni otac — njegov obrat potpuno je prepušten glazbi, kao i Grenouillevo ovladavanje mnoštvom na vlastitom stratištu. U tom prizoru glazba iz trenutka u trenutak raste prepuštajući se sve više nizanju harmonija — i tu je glazbeni postupak jednostavan, čak mnogo jednostavniji nego u prizoru gdje Jean–Baptiste, uz zvuke lepršava valcera, stvara parfem Amor i Psyche.

Uzimajući harmoniju i instrumentalnu boju za temelj, glazba gotovo postaje vidljiva (kao što je za Grenouillea vidljiv miris). No tu je važno i nešto drugo. Tykwer vjerojatno nikada ne bi postigao taj stupanj vidljivosti da na raspolaganju nije imao Berlinsku filharmoniju i dirigenta Sir Simona Rattlea. Naime, većinu ranijih partitura Tykwer i njegovi kolege stvarali su uz pomoć sintesajzera (što je, jasno, ovisilo o filmskom budžetu) pa se skladateljeva osjetljivost na glazbene boje teže probijala do publike. U ovome slučaju Tykwerov glazbeni senzibilitet imao je priliku iskoristiti najbolji preduvjet: izvođače koji su njegovom maštovitom glazbenom i vizualnom naumu dali notu još veće posebnosti.

Irena Paulus