Vedri duh

Vedri duh

Josip Šutej bio je jedan od onih savjesnih i pouzdanih pjevača na kojima operne kuće temelje repertoar i s kojima osiguravaju uspješno djelovanje

U ovoj godini, u kojoj kosa smrti nemilostivo kosi u hrvatskome glazbenom životu, oprostili smo se i od tenora Josipa Šuteja, dugogodišnjega člana i prvaka opera u Zagrebu i Rijeci. Rođen 1920. u Vinici pri Črnomlju u Beloj krajini, bio je još jedan Slovenac koji je Hrvatsku odabrao za svoj drugi dom. Pjevanjem se počeo baviti u gimnaziji u Novome Mestu i nastavio u Ljubljani, a kako je želio studirati agronomiju, a toga studija u Ljubljani nije bilo, došao je 1943. u Zagreb. Tu ga je čula glasovita mezzosopranistica Ančica Mitrović i usmjerila ga u pjevačku karijeru. Rad s velikom umjetnicom bio je iznimno važan u izgradnji Šutejeve umjetničke osobnosti. Svidio se intendantu HNK u Osijeku dirigentu Ivanu Štajceru i on ga je pozvao da debitira 1944. u opereti Zemlja smiješka Franza Lehára. Ratni događaji poremetili su osječki operni život i Šutej se vratio u Zagreb. U Operi HNK prvi je put nastupio 1946. u maloj ulozi pastira Nanda u obnovi d'Albertove opere U dolini, zatim je pjevao Janka u Prodanoj nevjesti i odmah je angažiran. Uskoro je bio Rodolfo na obnovi Puccinijeve La Boheme pod ravnanjem Milana Sachsa s Nadom Tončić kao Mimi. Slijedili su Pinkerton u Madame Butterfly, Vojvoda u Rigolettu i potkraj 1948. Mića u Eri s onoga svijeta. Šutej je bio jedan od najmlađih Era u povijesti. Nastavio je tradiciju slovenskih tenora tumača te iznimno složene uloge – Marija Šimenca, Josipa Gostiča i Ivana Francla. Njegov lijep glas, pjevačka sigurnost, velika muzikalnost i smisao za scensko oblikovanje lika došli su u njoj do potpuna izražaja. Eru je pjevao više od tristo puta, na svim pozornicama bivše države, često u premijernim postavama, i na inozemnim gostovanjima jugoslavenskih opernih ansambala, u Moskvi, Klagenfurtu, Plovdivu, Trstu, Berlinu. U sezoni 1950/51. zbog izvrsnih je uvjeta otišao u Operu Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pod ravnanjem Borisa Papandopula i Lovre pl. Matačića razvio se u prvoga tenora nositelja repertoara. Redale su se uloge: Cavaradossi u Toski, Verdijevi Riccardo u Krabuljnome plesu i Manrico u Trubaduru, Turiddu u Cavallerija rusticana, Don José u Carmen, Massenetov Werther, Maurizio u Cileinoj Adriani Lecouvreur, Gerald u Delibesovoj Lakmé, Hemon u Antigoni Carla Orffa, Lenski u Evgeniju Onjeginu, Juranić u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Adel u Adelovoj pjesmi Ive Paraća, Ivo u Gotovčevu Đerdanu, Miljenko u operi Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića i nekoliko operetnih uloga. U Zagrebu je pjevao Bojana u Gotovčevoj Morani. Šutejevo riječko razdoblje bilo je umjetnički iznimno plodno, a u obiteljskom životu iznimno važno. Tu su mu se rodili sin, naš u svijetu cijenjen dirigent Vjekoslav Šutej, i kći Ana Maria Fabris, poznata dramska umjetnica. U ponovni stalni angažman u operi grada koji je smatrao najviše svojim, Zagreb, vratio se u sezoni 1958/59. i ostao do odlaska u mirovinu 1981. godine. U Zagrebu je najviše ostao u sjećanju kao Ero i Janko, u Rijeci u Puccinijevim ulogama te kao Verdijev Riccardo i Manrico, a njemu najdraži bio je Don José.

Josip Šutej bio je jedan od onih savjesnih i pouzdanih pjevača na kojima operne kuće temelje repertoar i s kojima osiguravaju uspješno djelovanje. Do kraja života vedra duha, pun životne radosti i skrbi za bližnje, umro je poštovan, cijenjen i voljen.

Marija Barbieri