Umjetnost bez montaže

Umjetnost bez montaže

Osim glavnog programa, OTFF ne bio to što jest kada ne bi poznavateljima i filmoljupcima ponudio još pregršt zanimljivih popratnih sadržaja. U možda najvažnijem od njih prikazana je retrospektiva kultnog australskog snimatelja Christophera Doylea

One Take Film Festival, odnosno Međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru, prethodnog se vikenda zgodio u Zagrebu treći put.

Nakon prve smotre održane 2003. te druge godinu poslije, odlučeno je da se Festival ubuduće zbiva bijenalno, svake druge godine. U jesenskoj inflaciji zagrebačkih filmskih festivala, i OTFF zasigurno još traži svoje mjesto. Ipak, u poslovično festivalskim zbivanjima sklone zagrebačke publike to i nije bio problem. Naime, još nije došlo do zasićenja. I tako, nakon »eksperimentalnog festivala 25fps«, te nakon masovno prihvaćene smotre igranoga filma Zagrebačkog filmskog festivala — a prije također već etablirana Human Rights Film Festivala — jedinstvena manifestacija otisnula se pred publiku.

Priredba je, dakle, jedinstvena; u svijetu ne postoji festival istoga formata. Ograničenje na filmski iskaz koji ne rabi jedno od osnovnih izražajnih sredstava filma kao medija i umjetnosti, montažu, osnova je posebnosti toga međunarodnog festivala sedme umjetnosti.

Selektori priredbe — Goran Dević, Goran Kovač i Diana Nenadić — u glavnom natjecateljskom programu odabrali su 29 naslova iz 16 zemalja. Filmovi su uglavnom bili dva temeljna filmska roda, igrani i eksperimentalni. Tek je jedan u glavnom programu rodno bio određen kao dokumentarni. Na neki je način taj osnovni filmski rod, dokumentarni film, prepušten programu budućih festivala: onome o ljudskim pravima, ali i zimskom Zagreb Doxu.

Osim glavnog programa, OTFF ne bio to što jest kada ne bi poznavateljima i filmoljupcima ponudio još pregršt zanimljivih popratnih sadržaja. U možda najvažnijem od njih prikazana je retrospektiva kultnog australskog snimatelja Christophera Doylea, koji je bio i gost festivalskih zbivanja. Uz važan dokumentarac o njegovu preburnu životnom i umjetničkom putešestviju — C. D.: Promiješan, a ne promućkan (2000) Ricka Farquharsona — te njegov redateljski debi Dosta s riječima (1999), prikazano je još šest filmova u kojima on potpisuje fotografiju. Doyle je u svijetu filma, ipak, ponajviše poznat po snimateljskom radu u vizualno čudesnim azijskim filmovima. Posebice je pridonio karizmi hongkonškog autora Wonga Kar-Waia.

Osobito privlačnu ponudu ovogodišnjega festivala obogatila su, nadalje, dva programa omnibusa. Naime, omnibus kao navlastito predodređen kolektivni pothvat, i u inače jedino kolektivno ostvarivoj umjetnosti poput filma, poseban je autorski amalgam. U njemu, naime, različiti autori pokušavaju misliti o zajedničkoj temi, jasno, svaki na svoj način. Izbor prvog između dvaju programa prepušten je Nenadu Polimcu. U njemu je prikazano pet klasičnih ostvarenja, od kojih svakako treba spomenuti kultni britanski horor Gluho doba noći (1945) i češki Biseri na dnu (1965), kroz koji stasa naraštaj kasnijih modernističkih perjanica te utjecajne srednjoeuropske kinematografije. Drugi, ne manje atraktivan, program sačinjavala su četiri suvremena omnibusa. Od njih svakako treba istaknuti Eros (Antonioni, Soderbergh i Wong Kar-Wai, 2004), u kojemu jedan klasik, jedan afirmirani ofholivudski autor, te gore spomenuti azijski genij progovaraju o uvijek intrigantnoj temi ljudske spolnosti. S druge strane, klasičniji pristup filmskoj naraciji donio nam je omnibus Putne karte (2005) talijanskog epskog majstora Olmija, britanskog socijal-humanista Loacha i metafizičko-poetski predodređena iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija. Među ostalim (od kojeg u ovako ograničenom prikazu ne spominjem sve) filmski dio festivala predstavio je još i programe Almost One (filmove u zamalo pa jednom kadru), te Reload s obnovljenim Antonionijevim filmom Profesija: reporter (1975).

Sama natjecateljska konkurencija ponudila je nekoliko vrlo zanimljivih ostvarenja. Mogli smo vidjeti filmove u rasponu od kratkih jednominutnih dosjetki do složenih igrano-filmskih eksperimenata, poput osebujna jednosatnoga njemačkog Oko ponoći. Sama ograničenost u primjeni izražajnog postupka montaže motivira autore da detaljnije osmisle preostale kreativne metode. Tako idejni motiv, kompozicija odabranoga kadra, pokret kamere unutar njega, te mizanscena i gluma igraju presudnu ulogu u konačnom uspjehu one take-filma.

Mađarski film Prije zore tematizira pokušaj ilegalnoga prebacivanja migranata. U tamnim valerima te u nepreglednim prostranstvima polja događa se majstorski režirana drama u kadru od trinaest minuta. Vizualno maestralan, ali i angažiran film! Španjolska komedija Najveća kazna na dosjetljiv i duhovit način tematizira neka opća mjesta muško-ženskih odnosa i podvojenosti egzistencije suvremenoga čovjeka između privatnosti i posla. Uz aut-liniju nogometnoga terena odvija se tragikomična drama između muškarčeve najvažnije sporedne stvari u životu, nogometa, i najvažnije glavne stvari — žene. Po meni najuspjeliji film festivala bio je Zelene stranice (Green Pages, 2006) britanskoga redatelja — kako sam kaže — jugoslavenskog podrijetla, Saše Damjanovskog. Dvoje ljudi u klaustrofobičnom prostoru sablasno futurističkog ureda obavljaju apsurdni posao, a to je: upisivanje telefonskog imenika u računalo. Autor je sugestivno predočio raspon mogućih odnosa dvoje protagonista od otuđenja do nezaustavljive privlačnosti i virtualnog nestajanja u prostoru osjećaja.

Žiri festivala, u sastavu Ben Ferris (pobjednik OTFF 2004), Silvestar Kolbas i Pjer Žalica, odlučio je, pak, da Grand Prix pripadne filmu Čovjek. Cesta. Rijeka. brazilskog eksperimentalnog redatelja Marcellvsa L–a, već nagrađivanu na rujanskom 25 fps, obrazloživši da Marcellvs »najbolje prezentira formu jednog kadra kao neodjeljiv i nezamjenjiv dio filmskog izraza i sadržaja«.

Na kraju, iako je Christopher Doyle prigodom svečanog otvaranja u (da li?) ponovno osvojenu Kinu Europa poželio tu priredbu umjetnosti bez montaže svake godine, 4. One Take Film Festival najavljen je za studeni 2008.

Marijan Krivak