Ubojica (ni)je batler

Ubojica (ni)je batler

Uz spomenutu raskošnu produkciju i preciznu rekonstrukciju vremena, razlog zbog kojega uživamo u TV-adaptacijama romana Agathe Christie ponajprije leži u očiglednu ironičnom odmaku u kreiranju Poirotova lika i čitanju književnih predložaka

»Et alors, mes ami«, osobito vi koji ste, slično potpisniku ovih redaka, nekada davno tijekom školskih praznika u društvu Herculea Poirota i gospođice Marple upošljavali svoje male sive stanice i pokušavali proniknuti u Tajnu Plavog vlaka, pozadinu Tajanstvenog događaja u Stylesu, ili dokučiti Tko je ubio Rogera Ackroyda i Što je vidjela gospođa McGillicudy, pretpostavljam da ste naposljetku došli na svoje. Naime, zahvaljujući HTV-ovoj redakciji stranoga programa, što reprizno, a što u posljednje vrijeme premijerno, svi ljubitelji klasičnoga whoduneita, britanske škole krimića te lika i djela ekscentričnoga belgijskog detektiva jajolike glave i impozantnih brkova, kao i oštroumne usidjelice iz slikovita seoceta St. Mary Mead, mogu uživati u raskošno produciranim, donekle stiliziranim i odlično glumljenim ekranizacijama zamršenih slučajeva stvorenih u mašti Agathe Christie.

»Arheolog je najbolji suprug kojeg žena može poželjeti. Što je ona starija, to se on za nju više zanima«, napisala je svojedobno duhovita Dama Agatha, supruga arheologa Maxa Mallowana, koju se u knjiškim predgovorima redovito titulira »kraljicom zločina« i »Dickensom kriminalističkog romana«, spisateljica čija su djela nakon Biblije najprevođenije knjige na svijetu, koja je za života objavila 79 krimića i zbirki detektivskih priča, i čija je Mišolovka najizvođenija i najpoznatija kazališna predstava svih vremena. Poznate su i činjenice da je zaplete crpla iz osobnoga životnog iskustva, kad se radeći kao medicinska sestra upoznala s otrovima ili dok je sa suprugom boravila u Mezopotamiji.

»Mais oui«, filmaši su razmjerno često posezali za Agathinom prozom, a titula najuspjelije filmske prilagodbe nekoga njezina djela zasigurno pripada izvrsnu Svjedoku optužbe Billyja Wildera. Nakon što su Herculea Poirota, čiji je lik navodno nastao kombinacijom imena i osobina fikcionalnih istražitelja Hercule Popeaua i Monsieura Poireta, tumačili veliki Albert Finney (podcjenjeno Ubojstvo u Orient Expressu Sidneyja Lumeta) i Peter Ustinov (ciklus televizijskih ekranizacija), potkraj 1980-ih godina izbor za novoga tumača detektiva brižno navoštenih brkova pao je na dotad anonimna Davida Sucheta. Bio je to pun pogodak jer, kao što je pokojni Jeremy Brett koju godinu prije savršeno utjelovio Conan-Doyleova Sherlocka Holmesa, tako se i Suchet pokazao idealnim interpretatorom maloga jajoglavog Belgijanca. Gospođicu Marple, pak, prethodno su tumačile slavne Margaret Rutherford, Angela Lansbury i Helen Hays, da bi preozbiljnu i šutljivu Joan Hickson u televizijskim obradama nasljedila odlična Geraldine McEwan.

»Eh bien«, valja priznati da su na mjestu prigovori o problematičnim ekranizacijama whoduneit-krimića, koji su u tom smislu znatno inferiorniji u odnosu na književna djela majstora tvrdokuhane američke škole poput Dashiela Hammeta ili Raymonda Chandlera. Za razliku od realističnijih, grubih i ciničnih američkih kolega, koji najprije pucaju ili udaraju pa tek onda postavljaju pitanja, detektivi britanske škole često su ekscentrici, narkomani, violinisti ili strastveni pušači lule, koji u suočavanjima s trovanjima cijanidom ili veronalom više vole logiku, detekciju, intuiciju i razgovor. Premda Philip Marlowe igra šah sam sa sobom, ta je njegova osobina zanemariva u odnosu na bolesno pedantna Poirota.

Uz spomenutu raskošnu produkciju i preciznu rekonstrukciju vremena, razlog zbog kojega niže potpisani skribent uživa u TV-adaptacijama romana Agathe Christie ponajprije leži u očiglednu ironičnom odmaku u kreiranju Poirotova lika i čitanju književnih predložaka, koje sustavno provode scenaristi i redatelji serijala. U svakoj priči, naime, autori jasno naznačuju trulež i dekadenciju visokih krugova (ne samo) ondašnjeg engleskog društva, zajednice čiji su blazirani i licemjerni članovi jedni drugima vuci, te koji se s užitkom međusobno probadaju stiletima, mlate žaračima ili ubijaju damskim pištoljima.

»Et maintenant«, rekao bi Poirot, »au revoir«.

Josip Grozdanić