TRAGIČNA POVIJEST SA SRETNOM BUDUĆNOŠĆU

Izložba Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 –1945. u privatnim zbirkama, Galerija Klovićevi dvori / Galerija Deči, Zagreb, 19. studenoga – 3. prosinca 2006.

TRAGIČNA POVIJEST SA SRETNOM BUDUĆNOŠĆU

Igor Zidić skreće pozornost na činjenicu da neki od najboljih hrvatskih kolekcionara današnjice, redovito, konzultiraju stručnjake pri kupnji djela, da traže pouzdane ekspertize o autentičnosti umjetnine, a nerijetko i o njezinu podrijetlu

Veliki izložbeni projekt, koji u ovome trenutku ima mnogo veću povijesno-sociološko-muzeološku važnost od standardnih retrospektivnih izložbi hrvatskih modernih slikara iz prve i druge polovice 20. stoljeća, rezultat je opsežna rada i brojnih istraživanja zagrebačkoga galerista Žarka Dečija i ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu, stručnjaka za naše moderno slikarstvo prve polovice 20. stoljeća Igora Zidića. Inicijativa Žarka Dečija, koji godinama kao galerist ima uvid u bogate i zanimljive privatne zbirke širom Hrvatske, govori o njegovoj visokoj svijesti za nacionalnu kulturnu baštinu, čija završna postaja ne smije i ne može biti privatni salon ili čak sef strastvena privatnoga kolekcionara. »Želio sam svim ljubiteljima umjetnosti omogućiti bolji i potpuniji uvid u hrvatsko moderno slikarstvo, približiti ga javnosti putem onih njegovih djela — poznatih, manje poznatih i nepoznatih, koja pridonose njegovu ugledu. Uistinu vjerujem da se radi novog i potpunijega pregleda hrvatske moderne umjetnosti — u ovom slučaju slikarstva — muzejskoj i galerijskoj građi, i kad je najbolja, moraju dodati dragocjena umjetnička djela iz naših znanih i neznanih privatnih zbirki«, izjavio je Žarko Deči u povodu izložbe. Projekt se pripremao dulje od tri godine, jer trebalo je dosta uvjeravanja da se privatni kolekcionari uvjere kako se s njihovim imenima i lokacijama neće izlaziti u javnost, i kako će vrhunska djela hrvatskoga modernog slikarstva biti dostojno osigurana. Iako su Deči i Zidić u pripremnim istraživanjima došli do broja od oko pet stotina vrijednih i stilski zanimljivih slika iz najplodonosnijega razdoblja hrvatskog slikarstva, trebalo je ipak broj ograničiti na osamdesetak djela koja prepoznajemo kao kapitalce hrvatske kulturne baštine, tzv. međaše pojedinih slikarskih opusa ili stilskog razdoblja u cjelini, a budućim istraživačima hrvatskoga modernog slikarstva samom informacijom omogućiti budući detaljniji uvid u znanstvene svrhe. Igor Zidić istaknuo je kako je takav tip izložbe upravo ona karika koja je nedostajala u prezentaciji našega modernog slikarstva, jer muzeji i galerije često ili nemaju potreban budžet za otkup pojedinoga vrijedna djela, ili žele u svojim fundusima imati tzv. tipične slike pojedinog slikara, koje su prepoznatljive i laicima da ih je naslikao upravo taj slikar, zaobilazeći neka atipična, ali stručnjacima vrednija i zanimljivija djela. To je slučaj upravo s posljednjom dvoranom Klovićevih dvora, gdje su izložene manje poznate i/ili prepoznatljive, ali iznimno visoko rangirane slike Jerolima Mišea, Krste Hegedušića, Ante Kaštelančića, Lea Juneka, Marijana Detonija, Ignjata Joba, Antuna Motike ili Gabrijela Stupice — slike nezaobilazne za razumijevanje razvojne linije pojedinih slikarskih opusa. U konačnom se izboru pazilo da određeni motivi i žanrovi budu podjednako zastupljeni, pa tako sam Zidić pojašnjava kako nema idealnog imaginarnog muzeja modernoga hrvatskog slikarstva ni bez pejzaža (Medović, Crnčić, Vidović, F. Kovačević, Herman, Babić, Aralica, Job, Varlaj, Bulić, Mušić), ni bez portreta (Bukovac, Račić, Kraljević, Tartaglia, Šulentić, Steiner, Šimunović, Bulić), ni bez veduta (Vidović, Kraljević, Benković, Šumanović, Varlaj, Trepše, Parać, Šeferov, Junek, Motika, Kopač), ni bez mrtvih priroda (Miše, Režek, Šohaj, Stupica, Kaštelančić), ni bez figuralnih kompozicija (Bukovac, Becić, Uzelac, Režek, Trepše, Plančić, Job, Šimunović), ali ni bez brojnih vrhunskih djela hrvatskog erotizma (Bukovac, Auer, Kraljević, Becić, Uzelac, Gecan, Plančić, Mujadžić, Motika, Zuppa).

Iznimna je vrijednost izložbe knjiga Igora Zidića koja prati taj veliki projekt, i u kojoj Zidić u opsežnu tekstu analizira i prati povijest hrvatskoga kolekcionarstva umjetnina od prve polovice 19. stoljeća do danas. To nije samo fenomenološka studija povijesti hrvatskog kolekcionarstva, nego i potresno svjedočenje o povijesno-političkim neprilikama i stradanjima koja su gotovo cijelo stoljeće pratila umjetničke zbirke i njihove vlasnike u tri rata i nekoliko promjena političko-društvenih sustava. Umjesto laka lepršava štiva za ljubitelje umjetnosti, Zidić nas suočava s vlastitom poviješću, krvavim prevratima i otimačinama privatnog vlasništva, ubojstvima, zatvorima i progonima, stranicama hrvatske (plemićke, urbane, građanske) zbilje koju mlade generacije više nemaju gotovo od koga čuti ni naučiti, a morali bi je poznavati. To su stranice ne samo o povijesti formiranja europskih privatnih zbirki i njihovu pretvaranju u prve velike europske muzeje i galerije nego i o dramama hrvatskih vlasnika zbirki i tužnim krajevima njihovih umjetnina — svjedočanstvo vremena zbog kojega i danas ljudi nerado u širem krugu otkrivaju da sakupljaju vrednije umjetnine. Kao što se i danas u nekim obiteljima još taji židovsko podrijetlo (posebno po majčinoj liniji koja se udajom može i sakriti) — jer nikada se ne zna hoćemo li ipak doživjeti neki ‘novi mali’ holokaust — tako se iz straha od kontinuirane otimačine i dobro organizirana kriminala umjetninama taje imena vlasnika. Ni tomu se ne bismo smjeli čuditi, niti tu pojavu imalo osuđivati. Igor Zidić napominje da je »današnji sabiratelj umjetnosti svjestan da, zadovoljavajući svoju potrebu za umjetnosnim okruženjem, u svome domu i prostoru, čini i nacionalno koristan kulturni posao; da kupujući, uređujući i čuvajući istaknuta djela hrvatskih umjetnika iz ovoga ili prijašnjih vremena, pružajući ih od zgode do zgode na uvid stručnjacima i javnosti, sudjeluje u naporima oko odgoja mlade i nove publike te za afirmaciju narodnog identiteta, te da ga, posuđujući djela iz svoje privatne zbirke za javna izlaganja — javno i promovira. Dobar kolekcionar razumije i uvažava ono moralno bitno: da ni legitimni vlasnik nekog umjetničkog djela ne smije onemogućavati idealan udio u idealnom posjedovanju djela svima onima, koji nisu imali sreće ni mogućnosti da ga kupe.« Zidić također skreće pozornost na činjenicu da neki od najboljih hrvatskih kolekcionara današnjice, redovito, konzultiraju stručnjake pri kupnji djela, da traže pouzdane ekspertize o autentičnosti umjetnine, a nerijetko i o njezinu podrijetlu.

Tako se na ovoj izložbi privatni »prostor dobrog investiranja« (Zidić) najednom pokazao u svjetlu visoke privatne svijesti o nužnosti očuvanja i sakupljanja nacionalne umjetničke baštine unutar hrvatskih državnih granica. Ma koliko nam medijski išli na živce pojedini tajkuni, spretni poslovni ljudi i novopečeni poduzetnici, ipak su neki od njih ključne figure bez kojih bi u divljim devedesetim godinama nacionalna baština završila preko granice, i možda joj čitava ekipa povjesničara umjetnosti, galerista, dilera umjetninama i kustosa ne bi mogla ući u trag ni putem Interpola. Stoga apeliram da se izdignete nad tračeve koja slika-kapitalac inače visi u čijemu salonu i te informacije ne prenosite dalje; radije mislite na to da mladi kustosi i znanstvenici imaju pristup nacionalnoj umjetničkog baštini, i da galerist Žarko Deči priprema novu veliku izložbu hrvatske moderne skulpture iz privatnih zbirki.

Iva Körbler