Soundtrack za noćnu vožnju

Soundtrack za noćnu vožnju

bossa nova

neka ljeto drhti ispred naših vrata

nemoj mu otvoriti nek umre od želje

mi ćemo se smijati gole i crne

i probavati gospođine haljine

plesat ćemo čitav dan djevojčice

pokraj starog gramofona

lijeno kao mačke

na prstima na petama okret

tvoje su ruke u zraku

moje su ruke na struku

dozivaju nas mornari pod prozorom

oni znaju naša imena

ti si marmelada od šljive

ja od gorke naranče

more za laure morali

htjela je tada u medani da joj pričam o mome moru

koje se najednom ufitiljilo smanjilo stalo u oko u čašu crne vode

uzalud sam ga cijedila iz jezika kad se u vlastiti nos useklo

kakvo sad more

mater mu

ova oće

moj smisao za precizne detalje rastapa se u engleskom

zato je pomalo izbjegavam sve to vrijeme

tog toplog babljeg ljeta luda od sreće i nesreće ja

trebam društvo koje valja pripite bačvice halabuke i štucavice

vješa pjesme o ušne resice prolaznika

zato je pomalo izbjegavam sve to vrijeme

tihu i povjerljivu laure ugodne frankofone sonante

i ne shvaćam sasvim njenu vodoravnu kanadsku čežnju

za izgubljenim plažama saint nazarea

gdje more postaje tekući vjetar sve bijelo staklena prašina

moje oči nisu navikle na neograničeno kako to očima popiti

nema beskraja među kornatima i mljet je oko brača

tu se radi o stupastom mesu sasvim konkretne ribe

tu se radi o dvije kraste na oba koljena koje su čitavo ljeto svježe zbog soli

tu se radi pomalo i o smradu jednog kaštelanskog porta

i jednoj hobotnici čiji je goloruki ulov bio moja posljednja dječačka hrabrost

u tridesetima

jer moj je najdraži život ta tvornica suvenira i naplavina uz obalu taj literarni škart

zato onu ženu pomalo izbjegavam sve to vrijeme

koja me ipak slijedi s dobrohotnom upornošću sa smiješkom me promatra

dan prije odlaska ko da me skužila ta sfingasta laure morali

čitala sam tvoje pjesme na engleskom veli mi na engleskom

o engleski nije sretan jezik za moje pjesme

to je kolonijalni jezik ja sam provincijalka iz žižule beba iz šešule

uzalud sam je sve to vrijeme izbjegavala

ona je ionako saznala što je htjela

ona je imala precizan smisao za detalje

vadila je stihove prstohvatom sa dna oceana

i zato mi je žao što ostadoh na ljubljanskom kolodvoru s ustima punim jezika

mutave pjesme u gustoj mesnatoj fudri

što joj nisam prinijela tu crnu čašu joda i pjene

što joj u gusti sok atlantika nisam privela

taj mali gazirani jadran prčevito la mer

pričaj mi

ma ne trebam ja nikoga da me sluša

dođi i pričaj mi i ako želiš diraj mi kosu prstima

taksisti su već umorni od moje besciljne vožnje

ja kružim i kružim gradom tražeći veliku ljubav

svi su dosadni, dosadni a ja vrebam razjapljena nad šutnjom

treba mi pravi tekst izgovori ga govori mi

dođi i pričaj mi ne trebam ja nikakva ispovjednika

ni rame ni uho samo usta koja govore

kao da svaku riječ ljube prije no što je puste

kamiondžije su umorni voze me noću

moja je žudnja opasan teret divlja samoća

širim svoje međugradske čakre u potrazi za tobom

može se dogoditi da se mimoiđemo na semaforu

i u tom slučaju ja ću slijediti taj glas koji izgovara pravi tekst

slijedit ću te sve dok ne zalupiš vratima automobila

i upitaš me: što hoćeš?

sajmeni dan

imam prekrasnu kćer

danas je u svom kabrioletu

vodim u grad na sajam

nad nama nebo za piknik

uz cestu

ljudi čvrstih vilica

žvaču gume

i podižu šešire na pozdrav

imam prekrasnu djevojčicu

umijesila sam je od svijetlog mesa

od vlastitog zdravlja

noću dok spavamo na jastuku

njena se zlatna kosa

u moju crnu zapleće

a danju se sretne spuštamo do plaže

danas je u svom kabrioletu

vodim na sajam prvi put

kupit ću joj sve što poželi

šarene zlatne i beskorisne stvari

samo da začujem njen smijeh

zajedno ćemo pjevati na povratku

jednu pjesmu o ptici

kažem vam, imam najdražu kćer

vozim je polako da vidi

svijet koji sam za nju složila

od najsjajnijih gradova

a ulicu kojom sam se nekad

spuštala do mora

za nju sam produžila u beskraj

odlazak malih admirala

naša je ulica tiha al noću

čujem kako hrče grad

njegov ravni zvuk u pozadini

i mljaskanje kad se okrene na bok

večeras odlaze svi admirali s matejuške

odriješit će male barke

potražit će novi svijet

tiho dok debeli grad spava

bez pompe sasvim kradom

kliznut će u tamno more

zarezati noćni val

negdje na pučini zabrundat će motori

vonj nafte i ustajala mora

miris koji se ziba u utrobi broda

vjetar će vratiti u luku

a ujutro

što ćemo mi bez njih

zato je moja škrinja uvijek spremna

na pusti otok ponijela bih

metaforu

srijede

srijedama bih te pokupila na izlazu iz ulice

uvijek je bilo oblačno ili vruće

obično je bila užasna gužva na cesti

nikad nije procvjetao neki prizor u prozoru

tako duga kolona i tako ispran krajolik

ništa da nas odvuče od šutnje

stare barem dvadeset godina

što žena poput mene može kazati

čovjeku koji ju je odgojio

srijedama bih te ponekad izgubila u bolnici

ronila sam kroz tijela bolesnih staraca

u uskim hodnicima čekaonica tražeći te

na svim su me odjelima promatrali

kao uljeza iz raja

na povratku je volan bio vlažan od znoja

obično se nisam zadržavala ni minutu dulje

nego što je potrebno

čekalo me toliko toga

trebalo je što prije isplivati na zrak

danas je subota

što li misliš dok ležiš u sobi broj pet između dva neznanca

i čuju se udarci klompi liječnika u noćnoj smjeni

prošle smo srijede spremili tvoje stvari u malu crnu torbu

opet gužva na cesti kroz spaljene panorame

preko saga od fine cementne prašine

samo jednom sam te krišom pogledala na semaforu

i vidjela dijete

soundtrack za noćnu vožnju

vozim polako stopljena s tamom

proći ću kroz stotinu gradova

a što ću naći

tamo kamo idem

kuća je zatvorena

lončići su prazni

nikog više nema

jugo baca kamenje po cesti

i čempresi se sagibaju

u mraku svijetle reklame

zimmerfrei grill komenzibite

a ljetna kiša pljušti

potapa kamp na plaži

da ipak popijem nešto

u motelu iza zavoja

možda pronađem suputnika

ili ostanem spavati

pijana u predsoblju

šegrt

toliko svile se odmotava

pod mojom kožom neprekidno

da su me skrbnici morali skloniti

u taj hram šaolina, među krčmarsko svećenstvo

tu ćeš, rekli su, mala

učiti pisati nogom po vjetru

i vjetrom po gradskim morima

izučit ćeš vještinu

bacanja letećih olovčica

(da zatvorenih očiju razvežeš pupak

i rasiječeš bradavicu)

vidjela sam kako pjevaju i ljube ludi učitelji

kako preskaču lipu i vodotoranj

ponekad pripiti trče uz zidove kuća

ali ujutro trijezno pometu svoje gole sobe

nježno obuku svoje gole žene i mladiće

povežu ono što je ostalo od kose

u perčin rečenica

i lebde iznad svetih tastatura

prvu sam lekciju svladala iz domaćinstva

složila sam svu svilu u bale

kao u malom dućanu metraže

trebalo mi je trideset godina

još toliko će mi trebati

da razvrstam dugmad riječi

i sve te aplikacije

bojim se, u međuvremenu,

ostarit će učitelji, popušit će svoje lule vjere

a s njima i hrabrost i mudrost

strah me što će se dogoditi s njihovim kostima po čitankama

tu nitko živ više neće moći

sastaviti pjesnika

povijest

svako sada me zanima

samo sada

prošli trenuci/trenuci budući

samo

ako se u sada mogu zbiti

koji se prirodno nameću

kratkotrajnom pamćenju tijela

mene ne zanima

redoslijed događaja

više od rasporeda predmeta

u ovoj prostoriji

ja živim puno više u rastu

ove dlake

nego u rastu zapadne civilizacije

hoću reći

da su moji dijelovi puno više moji

nego sam ja ikad bila dio ičega

na svijetu