SJEĆANJE NA ENFORMEL

SJEĆANJE NA ENFORMEL

Uz povremena navraćanja figurativnim aluzijama i simboličkim naznakama, slikarstvo Rudolfa Sablića je od sredine pedesetih godina pa do danas dominantno apstraktno, nemimetičko, neprikazivačko, s autonomnom motivikom naglašeno lirskoga predznaka

I u navršenoj devedesetoj godini života Rudolf Sablić ne prestaje dopunjavati svoj opus. Novom izložbom nedavno nastalih slika (sve u novom tisućljeću, nakon 2000) aktualni doajen hrvatskoga slikarstva ukazuje na povijesno mjesto koje mu pripada, a koje nije uvijek bilo dovoljno shvaćeno ni prihvaćeno, potvrđujući pritom iznimnu radnu vitalnost i intelektualnu motiviranost. Svijest o vlastitu položaju i egzistencijalnoj situaciji pokazuju i neki naslovi izloženih slika, pa Suglasja i U ritmu možemo smatrati estetskim kredom. Prolazni odsjaj i Sat prolaznosti uzet ćemo kao dijagnozu vremena, Traženje i Raskršća shvatit ćemo kao radni program, a Bablje ljeto i Smirenost govore nam o osvrtanju na prijeđenu životnu amplitudu, dok Tuđi horizonti i Sjećanje na informel mogu biti shvaćeni kao autopoetički iskazi.

Doista, sjećanjem na enformel ulazimo u meritum Sablićeve likovne problematike. Uz povremena navraćanja figurativnim aluzijama i simboličkim naznakama, njegovo je slikarstvo od sredine pedesetih godina pa do danas dominantno apstraktno, nemimetičko, neprikazivačko, s autonomnom motivikom naglašeno lirskoga predznaka. U toj vjernosti odavno zadanim premisama čiste organizacije plohe i fine fakture izvođenja nalazimo i temeljne vrijednosti i određena ograničenja njegove radne parabole. Istina je da postoje pomaci u povremenoj većoj sklonosti geometrizmu kompozicije (stilski i kronološki komplementarno EXAT-ovim nastojanjima), a povremeno u snažnijem izazovu tašističke organičnosti (napose početkom šezdesetih godina), no autor po naravi i eruditskoj sklonosti očigledno teži smirivanju većih napetosti, usklađivanju navedenih krajnosti, stvaranju što homogenijega polja prepletenih mrlja i znakova.

Utoliko je Sablić imao dovoljno znatiželje za inovativnost u svojem zrelom startu, ali znatno manje smisla za radikalnost i transgresivnost (agresivnost) stilskoga izbora ili tendencije. Drukčije rečeno: mogao je pripadati našim pionirima lirske apstrakcije i zagovornicima autonomije kadra, no nije namjeravao ni htio prekinuti pupkovinu s klasičnim medijem i razlozima uravnotežene distribucije likovnih elemenata. Usporedimo li njegovo djelovanje sa suputnicima poput Ive Gattina, Marijana Jevšovara i Šime Perića (s kojima je u bitnom povijesnom trenutku zajedno i izlagao) uvidjet ćemo da njemu nije bilo do raskida i izazova s onu stranu slike nego do integriranja enformelističkih tekovina u okrilje duboke i dijakrone tradicije estetske sugestije i poetskoga učinka. Iz perspektive više od polstoljetnoga odmaka od ishodišnih pozicija (s uračunatim iskustvom postmoderne revizije, koja nužno pomiruje nekoć polarizirane opcije, Sablićevo ustrajavanje na strukturalnim svojstvima i materičkim specifičnostima rabljenih sredstava ukazuje se dostojnim poštovanja i uvažavanja.

Moglo bi se potvrditi kako je on u svoje slikarstvo ugradio i neosporan glazbeni senzibilitet, a također znanja stečena na artikuliranju prostora u kazališnoj i crtanofilmskoj scenografiji. Isto tako njegovo slikarstvo odjekuje na doživljaj zavičajne Panonije (rodni i formativni Vinkovci), ali i na viđenje Mediterana (Dubrovnika, Splita, kamenih urbanih kristalizacija), da ne govorimo i izrazitim kozmopolitskim pobudama. Sve je to vidljivo i na najnovijem ciklusu slika, u kojima se uspostavlja dijalog često disparatnih elemenata, no isto se tako gotovo uvijek nazire i bass continuo neke homogene kromatski guste dionice ili nit jedinstvenoga gradbenoga načela (primjerice, ujednačenih kvadratičnih čestica pozadine, složenih u usporedne nizove ili pak kružnih, čvorastih nakupina živoga bljeska, koji izvire iz korodirane ili zagorene jezgre). Pripitomljeni enformel i u kasnoj fazi daje zrele plodove, a Sablić ostaje kao jamac njegova kontinuiteta i sretni prenosilac baštine u novo stoljeće.

Tonko Maroević