Pravo na kazališnu predstavu

Pravo na kazališnu predstavu

Ne zaboravite da više od dva i pol milijuna ljudi u ovoj zemlji živi izvan kazališnih centara, a kako i oni uredno plaćaju porez, ja sam njihovo, često uskraćeno, građansko i kulturno pravo imenovao pravom na kazališnu predstavu. A to pravo mogu zadovoljiti samo pokretne kazališne družine. Stoga smatram da bi društvo trebalo bitno više potpomagati putujuće teatre, koji s trideset puta manje novca od ustanova često rade jednako vrijedne, a ponekad i kvalitetnije predstave

Miro Gavran već je petnaest godina najizvođeniji hrvatski dramatičar, s više od stotinu i četrdeset premijera u Hrvatskoj, a djela su mu prevedena na dvadeset i pet jezika. Njegove predstave imale su u proteklih dvadeset godina više od milijun i pol gledatelja.

Prošli je mjesec u Slovačkoj održan treći Gavranfest, kazališni festival na kojem se izvode samo njegova djela, roman Poncije Pilat nominiran je za međunarodnu nagradu IMPAC Dublin za 2007, u Mozaik knjizi ove godine izišlo je čak sedam ponovljenih izdanja Gavranovih proznih knjiga, a 2006. završava s najvećim brojem Gavranovih kazališnih premijera — skorašnja premijera u HNK Varaždin Nora danas bit će dvadeset i prva ovogodišnja.

Što je to što vas i neke druge suvremene pisce vraća Ibsenovoj Nori?

— Napisati repliku na Ibsenovu Noru znači uvijek isto: pokušaj da se progovori o ženi u svome vremenu i u svome prostoru, a još više pokušaj da se progovori o muško-ženskim odnosima, toj vječnoj i primamljivoj temi. Ja sam u pisanje drame Nora danas krenuo kada sam zapazio da su u mnogočemu žene i muškarci zamijenili mjesta u suvremenom društvu. Odnos inferiornosti i superiornosti među partnerima nije nužno uvijek vezan uz spol, jer je spol tek mala odrednica karaktera.

Pokušao sam u toj drami dati uvjerljive likove, a usto progovoriti i o našem vremenu, o svemu onome što je proteklih godina određivalo naše sudbine. A kada se ispreplete društvena pozadina i osobne sudbine, imamo izgleda dobiti dramu našega doba.

Nadam se da će moj tekst biti dovoljno poticajan Georgiju Paru i ansamblu varaždinskoga HNK predvođenog mladom Ines Bojanić, te da će načiniti predstavu koja će biti zanimljiva današnjim gledateljima.

Kakva je bila vaša suradnja s Georgijem Parom na Nori danas?

— Prije početka rada obavili smo nekoliko ozbiljnih razgovora, Paro je čitao i prvu verziju moje Nore i dao mi neke korisne savjete. Bio sam i na jednom pokusu s glumcima u Varaždinu, odakle sam otišao doma u uvjerenju da je moja drama u dobrim rukama, tako da s nestrpljenjem iščekujem premijeru.

Kakva su vaša iskustva kao autora u suradnji s hrvatskim kazališnim kućama, institucionalnim i nezavisnim?

— Još prije dvadeset i tri godine otpočela je moja kazališna pustolovina u Dramskom kazalištu Gavella, da bi se ubrzo nastavila u Teatru &TD... tada sam još bio student, a po svršetku studija nastavio sam suradnju i s drugim hrvatskim kazalištima te kazališnim skupinama.

Neke veće razlike u radu s institucijama od rada s kazališnim družinama u nas nema, izuzmemo li to da je izbor glumaca slobodniji ako je u pitanju kazališna skupina, uz, dakako, manji proračun u odnosu na ustanovu. Imao sam sreću da su neki hrvatski redatelji i glumci s mnogo elana i kreativnosti pristupali mojim tekstovima, pa je nastala pregršt uspješnih i dugovječnih predstava, ali bilo je i istinskih promašaja i nesporazuma. Ali toga nije bio pošteđen ni jedan dramatičar na ovome svijetu, pa nisam mogao biti ni ja.

Možete li po tom pitanju povući neke usporedbe između hrvatskih i inozemnih kazališta?

— Imamo sjajnih kazališnih umjetnika, istinskih talenata... ali ponekad mi se čini da u većini zemalja glumci sagorijevaju do kraja, dok u našim kazalištima katkad vidimo glumce koji se baš i ne oznoje tijekom predstave. U nekim zemljama, kao što su Poljska, Sjedinjene Države ili Rusija, kazališni umjetnici daju sve od sebe, stalno su posvećeni poslu. Svjesni su toga da je velika povlastica popeti se na scenu i suvremenicima interpretirati svijet koji dijelimo.

Radost igre i istinsko ispunjenje preduvjet su kvalitetnim i sugestivnim predstavama. Meni je nezamislivo sjesti za stol i početi pisati novi roman ili novu dramu bez istinske želje, istinske potrebe. Mišljenja sam da i glumci i redatelji moraju imati tu potrebu i radost, inače se njihov posao može pretvoriti u mlako ispunjavanje formulara i odrađivanje neželjenih zadaća.

Kakav je odnos prema živućem autoru, ima li on utjecaja na samu predstavu? Možete li nam prenijeti konkretna iskustva?

— Za priprema praizvedba u Zagrebu, uvijek sam bio uključen u kazališni proces, tako da sam u suradnji s redateljima i glumcima nakon prvih desetak pokusa znao sjesti i načiniti završnu verziju teksta.

Uvijek sam, s te strane, bio otvoren za suradnju, te nailazio na istinsku otvorenost i u naših glumaca i redatelja, poštivajući to da posljednja riječ treba biti redateljeva.

Recimo, kad mi je 1987. Miro Međimorec u Teatru &TD režirao dramu Noć bogova, u kojoj su igrali Vanja Drach, Ivica Vidović i Vili Matula, nakon prva dva tjedna rada i osluškivanja njihovih napomena i dojmova, napisao sam novu verziju drame... ili kada mi je pokojni glumac i prijatelj Krešimir Zidarić režirao i igrao u praizvedbi moje komedije Muž moje žene, u kojoj mu je partner bio Žarko Potočnjak, a bilo je to u proljeće 1991, ja sam na njihov poticaj, nakon tri tjedna pokusa, napisao novu verziju teksta, a junacima dao imena Krešo i Žarkec.

Mislim da je u svim navedenim i sličnim primjerima, kojih je bilo dosta, na dobitku bio i autor i redatelji i glumci, a naposljetku i kazalište. Mišljenja sam da se istinski kazališni pisac može roditi samo u kazalištu, te da s glumcima mora gutati prašinu, biti otvoreni suradnik, i onda kada mu kazalište postane sudbinom, ono što piše postaje kazališni tekst, a ne samozadovoljna literatura.

Traži li se uvijek vaše dopuštenje za izmjene u tekstu? Koliko ste spremni na ustupke redateljima?

Možete li se prisjetiti nekih slučajeva…

— Kada pristanem na nekog redatelja, od toga trenutka pristajem i na sve ono što iz te odluke može proizići. Bitno je da prije početka autor i redatelj obave jedan ili dva razgovora, pa ako je ono što redatelj želi učiniti s tekstom približno onomu što je želio autor, valja pristupiti suradnji.

Mali je problem kada moje komade pripremaju u drugim zemljama ili u kazalištima izvan Zagreba, tu je teže ostvariti neposrednu suradnju, ali uz pomoć telefona, pisama i e-maila znao sam s redateljima i dramaturzima razbistriti neka pitanja. Uglavnom polazim od toga da svaki redatelj i svaki glumac pristupa mome tekstu u najboljoj namjeri, a kako je kazalište kolektivna i sintetička umjetnost, prije prve izvedbe pred publikom ne možemo znati kako će završiti. Ako nastane loša predstava, ja se nikada ne ljutim na redatelja ni na glumce, jer pretpostavljam da su sve radili u dobroj vjeri.

Bilo je rijetkih situacija da su mi redatelji mijenjali tekst, a da me nisu pitali, i to bi uglavnom bilo s lošim posljedicama. Kada me pitaju za neke izmjene, uvijek u uzajamnom dijalogu dolazimo do dobrih rješenja.

Kako se razvija slovački Gavranfest? Kakav je on danas u odnosu na prvo izdanje i kakve su mu perspektive?

— Gavranfest su u veljači 2003. pokrenuli Emil Nedielka i Michal Babiak, vodeći ljudi Teatra Jana Palarika u gradu Trnava, nedaleko Bratislave. Riječ je o predivnom kazalištu duge tradicije, koje iduće godine slavi 175. obljetnicu postojanja. Pošto je te godine čak šest slovačkih kazališta imalo moje drame i komedije na repertoaru, gospoda Babiak i Nedielka jednoga su me dana nazvali i rekli da su pozvali sva ta kazališta da kod njih u nekoliko dana odigraju predstave po mojim tekstovima i da će tom događanju dati ime Gavranfest. Ja sam u prvi mah pomislio da se šale i da se to neće ostvariti, ali kada su zakazali točne datume festivala i pozvali me da dođem, bio sam ugodno iznenađen dobrom organizacijom i dobrim prijemom. Mislio sam da će sve stati na tome... Ali, godinu i pol nakon toga, u jesen 2004, oni su organizirali drugi Gavranfest i učinili ga međunarodnim te osim slovačkih kazališta pozvali po jedno kazalište iz Pariza, iz Krakova, iz Zagreba te iz Celja, pa su sva ta kazališta odigrala predstave po mojim tekstovima. Kako je i to bilo uspješno, s dobrim odjekom u kazališne javnosti i u publike, oni su prije mjesec dana ponovno organizirali Gavranfest, koji je zadržao međunarodni karakter, a ove su godine, osim Slovaka, nastupila i kazališta iz Češke, Hrvatske i Slovenije, dok je njemačko kazalište iz Münchena neposredno prije početka festivala otkazalo nastup s mojom dramom Kako ubiti predsjednika, jer glavni glumac nije uspio izboriti da ga puste sa snimanja.

Rekao bih da je treći Gavranfest bio i najkvalitetniji, a na njegovu je zatvaranju ravnatelj trnavskoga kazališta, gospodin Nedielka, rekao da poziva sve nazočne da dođu i na četvrti, tako da bih po tim riječima mogao zaključiti da festival ima budućnost.

Vaša biblijska trilogija, koju čine romani Judita, Krstitelj i Poncije Pilat, doimlje se samosvojnim djelom vašeg opusa. Rijetki se suvremeni pisci u nas i u svijetu nadahnjuju Biblijom, a vi ste eto ispisali čak tri romana s tom temom.

— Pet godina života posvetio sam tim romanima. I mogu reći da je to bilo pet predivnih godina u kojima sam osjećao da se bavim nečim bitnim što i mene osobno nadahnjuje i ispunjava. Nisam bio samo onaj autor koji druge dariva, nego sam osjećao da sam i sam bio darivan.

Naime, dok sam pisao Juditu, mislio sam da pišem roman za svoju dušu, roman koji će pročitati uži krug ljudi, nisam imao pojma da ću poželjeti raditi neki novi roman s biblijskom tematikom. Privukao me lik mlade senzibilne udovice, koja je živjela u okrutnoj patrijarhalnoj sredini, u izrazito dramatičnim okolnostima... Ali, tek što sam završio Juditu, rodila mi se ideja za roman o velikom proroku Ivanu Krstitelju, o čovjeku staroga svijeta koji s mnogo uvjerenja i žestine najavljuje novi. Pomislio sam da opisujući ljude koji su ga okruživali mogu progovoriti o previranjima i egzistencijalnim dvojbama svojstvenim našem vremenu.

Uglavnom, dok sam pisao Krstitelja, dogodilo se na moje iznenađenje da je Judita osvojila mnogo veći broj čitatelja od moga očekivanja, tako da je do danas taj roman imao šest izdanja na hrvatskom jeziku te prijevode na još deset. Srećom, i Krstitelj je osvojio srca mnogih čitatelja, pa je dosad imao četiri izdanja na hrvatskom jeziku, a na proljeće izlazi na njemačkom u Beču, na španjolskom u Buenos Airesu te na ćirilici u srpskoj redakciji u Srbiji.

Napokon, kao posljednji u nizu nastao je roman Poncije Pilat, u kojem sam poželio dati odgovor na pitanje tko je bio taj čovjek koji je potvrdio odluku svećenika i dao razapeti Isusa Krista.

O samu Ponciju Pilatu sačuvano je tako malo podataka, glavni je izvor ipak Novi zavjet, ali i ondje, u sva četiri evanđelja, jedva da imamo sedam ili osam kartica teksta o njemu. A ja sam odlučio izmaštati i osmisliti Poncijevo djetinjstvo i mladost te opisati što je s njim bilo poslije, nakon toga važnog događaja, nakon Isusove smrti, pa moj roman prati Poncija još deset godina poslije i daje odgovor na pitanje koje je i mene pokrenulo u pisanje toga romana.

Sretan sam zbog tih romana, jer smatram da svaki naraštaj pisaca iz ovoga kulturnog kruga, komu svi mi pripadamo, a čiji su temelji upravo u Bibliji, ispočetka treba suvremenicima ispripovijedati biblijske priče, na način da dademo odgovore na najvažnija pitanja naše zajedničke egzistencije.

Nakon desetogodišnje stanke ove ste se godine vratili i pisanju za mlade?

— Točno, nakon dugih deset godina napisao sam roman Profesorica iz snova, u kojem sam nastojao uz dosta humora opisati četrnaestogodišnjaka zaljubljena u svoju devet godina stariju profesoricu.

Sretan sam što taj roman odlično prihvaćaju mladi, ali i zreliji čitatelji, koji se u toj priči s blagim osmijehom mogu prisjetiti i svojih doživljaja.

Roman je nominiran za nagradu Kiklop u kategoriji najboljega dječjeg romana godine.

Kad ste odlučili osnovati vlastitu kazališnu kuću, koliko su vam bili važni razlozi financijske, kreativne ili produkcijske naravi?

— I kada sam 1995. išao u osnivanje Epilog Teatra, i kada sam 2002. išao u osnivanje Teatra Gavran, najvažnije od svega bilo mi je da pokrenem teatar u kojem ću moći odabrati glumce iz svih kazališta. Jasno, da je i želja da moje predstave dopru do gledatelja po cijeloj zemlji bila bitna, kao i želja da mogu živjeti od pisanja.

Tu je praksu u nas prvi pokrenuo Tito Strozzi, koji je osnovao Dramski ansambl Strozzi te je po cijeloj zemlji i susjedstvu sa ženom izvodio svoj komad Igra u dvoje. Poslije je Relja Bašić pokrenuo Teatar u gostima, a Zlatko Vitez Histrione. Kako iz današnje perspektive gledate na ta putujuća kazališta i njihovu ulogu u demetropolizaciji kazališne umjetnosti?

— Neovisne družine velik su dobitak za kazalište, a pogotovo za potencijalnu kazališnu publiku. Relja i Zlatko učinili su više od svih institucija da pravo na kazališnu predstavu postane pravo svih građana ove zemlje. I mene je nadahnuo njihov primjer, premda sam gledateljima želio ponuditi malo drukčiju vrstu predstava. Ne zaboravite da više od dva i pol milijuna ljudi u ovoj zemlji živi izvan kazališnih centara, a kako i oni uredno plaćaju porez, ja sam njihovo, često uskraćeno, građansko i kulturno pravo imenovao pravom na kazališnu predstavu. A to pravo mogu zadovoljiti samo pokretne kazališne družine. Stoga smatram da bi društvo trebalo bitno više potpomagati putujuće teatre, koji s trideset puta manje novca od ustanova često rade jednako vrijedne, a ponekad i kvalitetnije predstave.

Ali da ne bi bilo zabune, za našu kazališnu kulturu bitno je da se čuvaju i razvijaju i institucionalna kazališta i putujući teatri... jedni druge možemo potaknuti na nove iskorake, a zajedno možemo stvoriti bogatiju kazališnu ponudu od postojeće.

Predstava Sve o muškarcima očito je projekt u kojem ništa niste prepustili slučaju — sami ste je producirali u vlastitom kazalištu, a redateljica je vaša supruga. O predstavi se brinete kao o djetetu — doživotno. Poznajete li neke druge slučajeve u kojima dramski pisac u tolikoj mjeri skrbi o svom umjetničkom djelu?

— Sretan sam što se predstava Sve o muškarcima toliko svidjela publici da smo za zagrebačke izvedbe morali iznaći dodatne termine u Lisinskom, a za gostovanja jedva ispunjavamo zahtjeve gradova koji traže da ih što prije posjetimo. Velik smo posao morali odraditi na toj složenoj predstavi i žena i ja, i dobrih godinu dana pripreme prethodilo je samoj izvedbi. Mislim da ta predstava mnogo znači i našim mladim glumcima Draženu Bratuliću, Ivici Pucaru i Robertu Ugrini, koji su po mišljenju kritike i publike napravili sjajne uloge.

A sad što se tiče sličnih primjera, Teatar Gavran doista je jedini teatar jednoga pisca, a povijest svjetskoga teatra puna je baš takvih primjera, od Pirandella, Lorke, Shakespearea, Moliea rea, pa do nekih suvremenih američkih i talijanskih autora.

Što se zbiva sa satirom u Hrvatskoj? Što mislite o tezi da su za nju zlatne godine bile devedesete i da su je potopile političke promjene iz 2000.

— Zlatne su godine za satiru bile sedamdesete, a tek manjim dijelom osamdesete i devedesete. Ja sam baš 2000. i 2001. napisao satiru Vozači za sva vremena ili Hercegovci za volanom, ali prostor za satiru sve se više sužava iz jednostavna razloga što su društvene promjene sve brže, pa kazalište postaje odveć sporo u reakciji, jer vam treba najmanje dva mjeseca da napravite novu predstavu, tako da se satira preselila u dnevne i tjedne novine, a u blažem obliku susretne se i na televiziji.

S druge strane, mi smo narod koji je svojedobno imao hrvatsku šutnju, a sada imamo hrvatsku brbljaonicu, a ni jedno ni drugo ne pogoduje satiri.

Stoga mislim da u Hrvata više izgleda ima komedija od satire.

Je li kazališna komedija u Hrvatskoj danas općenito umjetnički podcijenjena naspram ozbiljnijih vrsta?

— Ne samo danas, uvijek je tako bilo u Hrvata i u germanskih naroda. Svi vole pogledati dobru komediju, ali još nitko nije spreman komediji priznati vrijednost. Bitno drukčija mjerila vrijede u Engleskoj i Italiji. Ja pak smatram da je za život neke kazališne sredine komedija važnija od drame, jer bez uspješnih komedija ne možete sačuvati kazališnu publiku, a ni glumci ne mogu iskazati svoj maksimum.

Gdje nalazite nadahnuće za komedije? Koliko čitate tisak i pratite televiziju? Jeste li tip osobe koja više boravi u četiri zida ili se dosta krećete među ljudima, po gradu, izvan krugova ljudi s kojima radite predstavu?

— Nadahnuće za komedije nalazim u svakodnevnom životu, čak u nekim vrlo ozbiljnim situacijama u kojima se razotkrivaju ljudski karakteri, sitne mane i slabosti koje nas određuju.

Tisak i televiziju pratim usput, život mi je posljednjih desetak godina toliko dinamičan, s brojnim putovanjima, po svijetu i Hrvatskoj, gotovo sam svakoga tjedna u kontaktu sa stotinama ljudi različitih profesija, tako da jedva čekam ljetne i zimske mjesece, koje nastojim sačuvati za osamu i pisanje.

Spremate li se napisati neku dramu s većim brojem likova ili ćete se zadržati u području komornoga?

— Iako mene svi doživljavaju kao pisca komornih komada, podsjećam vas da je moja drama Kraljevi i konjušari sa jedanaest likova u režiji Nine Kleflin igrala u Eugene O’Neil Theater Centeru, dok je s Kazalištem JAK Ivica Kunčević radio moju komediju Otelo sa Suska koja ima petnaest lica, a obje su predstave bile vrlo uspješne. A sada mi je u pripremi drama Paralelni svjetovi sa četrnaest likova, koja će početkom godine biti objavljena u knjizi mojih novijih kazališnih tekstova.

Kako gledate na podjele među književničkim udrugama i kakav je vaš odnos prema Društvu hrvatskih književnika kojega ste član?

— Običnoga čitatelja u Hrvatskoj uopće ne zanima koji je pisac u kojoj udruzi, njega zanima samo ono što mi pišemo, a u tome nam udruge ne mogu pomoći. Podsjećam samo da osim Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca postoji i Klub prvih pisaca, društvo koje okuplja pisce za mlade, a u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika postoji i odjel dramskih pisaca i scenarista. Sva su ta društva korisna i dobrodošla. Ja sam ostao u našem starom društvu pisaca (DHK), koje postoji već više od stotinu godina, jer smatram da uz Maticu hrvatsku to društvo ima zadaću skrbiti se ne samo o našoj književnoj sadašnjosti i budućnosti nego i o prošlosti, a za mene kao modernoga tradicionalista prošlost je sastavni dio sadašnjosti. Po meni, svako udruženje pisaca ima tri zadaće, a to su: socijalni status članova, cjenik autorskih radova te briga o polažaju književnosti u društvu, koja se treba odnositi i na našu književnu budućnost i na sadašnjost i na prošlost, a koja se ponajbolje može realizirati izdavačkom djelatnošću i književnim manifestacijama.

Svojedobno ste pokrenuli incijativu da se smanje cijene knjiga i povećaju naklade, što su na kraju umjesto književnih nakladnika neočekivano učinili novinski. Kako ocjenjujete te akcije i njihove posljedice?

— Moj izdavač Mozaik knjiga već je i prije pojave kiosk-izdavaštva krenuo s jeftinim džepnim knjigama, a sada je to gotovo normalna pojava u većine važnijih izdavača. U ovome trenutku čak se deset mojih naslova u izdanju Mozaik knjige može kupiti po cijeni od samo 48 kuna, a to je ono što sam priželjkivao prije sedam godina, kada sam izišao s inicijativom za jeftinu knjigu. Kiosk-izdavaštvo krenulo je kao dobrodošla popularizacija književnosti, a pretvorilo se u nešto što nema veze s književnošću. Bilo je tu kratkoročno pozitivnih efekata, ali i dugoročno katastrofalnih.

Osjećate li u posljednje vrijeme da ste se zatvorili u svoj svijet i da biste ipak trebali javno reagirati na neke probleme vezane uz status pisaca, potporu nakladništvu, probleme s knjižarama…

— Doista, posljednjih godina gotovo da i ne sudjelujem u onom što se zove javni kulturni život. Toliko imamo pisaca koji su spremni komentirati sve društvene događaje, da ja u tome i nisam nužan. Osjećam da sam najkorisniji kada pišem novi roman ili novu dramu. Jasno, ne bježim od toga da iskažem svoje stajalište, čak ste me i vi ovdje pridobili da govorim i komentiram stvari koje već dugo vremena izbjegavam, ali ako su one vezane uz moju profesiju, ponekad je nužno ponešto reći kako bi se čuo i glas nas koji kreiramo književnost i kazalište. Ali, kada su u pitanju društveni događaji, meni već ide pomalo na živce model europskoga pisca sveznalice, koji ima rješenje za sva društvena pitanja. To su Nijemci i Francuzi doveli do apsurda, tako da su u njih pisci poznatiji po medijskim istupima nego po književnim djelima, a to je katastrofalno za književnost.

Kako gledate na prezentaciju našega nakladništva na međunarodnim književnim sajmovima? Koliko po vama energiju treba usmjeriti na sajmove, a koliko na druge vrste promocije naših pisaca u inozemstvu i na koji način?

— Koliko je važno biti na sajmovima, shvatio sam u jesen 1999, kada sam u rujnu dobio vrijednu međunarodnu književnu nagradu u Budimpešti, a u listopadu na Frankfurtskom sajmu knjiga ljudi iz Mozaik knjige rekli su mi da su na njihov štand dolazili prevoditelji i agenti koji su željeli ostvariti kontakt sa mnom, a mene ondje nije bilo jer sam to smatrao nevažnim. Već iduće godine platio sam si sam put i otišao u Frankfurt na najveći sajam knjiga u svijetu i ostvario nekoliko bitnih kontakata. U idućih nekoliko godina išao sam na sajmove ili sâm ili u hrvatskim delegacijama i shvatio sam da to piscu može donijeti koristi, ali samo ako već ima prevedene knjige. Vidio sam i kako iz godine u godinu naša prezentacija koju su vodili Srećko Lipovčan i Zdenko Ljevak, uz vizualno osmišljavanje Zlatka Rebrenjaka, biva sve osmišljenijom. Dakako, sajmovi ne smiju i ne mogu biti jedina poluga plasmana hrvatske knjige u inozemstvu, bitni su i dobri prospekti, antologije, prijevodi, mala predstavljanja u zemljama gdje marljivi prevoditelji vole našu knjiiževnost, pozivanje doma stranih prevoditelja te njihovo stipendiranje.

Srećom, iz godine u godinu to se sve više radi.

Ove godine nisam išao u Frankfurt, pa ne znam kako je bilo... Jednostavno, imam sada desetak svojih literarnih i književnih agenata koji se bave plasmanom mojih tekstova i više nije nužno da se osobno pojavljujem na takvim mjestima, osim ako se ne pokaže bitnim neko predstavljanje postojećih prijevoda mojih tekstova.

Kako gledate na današnju situaciju u Teatru &TD, u kojem ste bili ravnatelj?

Što bi danas po vama trebala biti uloga tog kazališta?

— Teško mi je komentirati Teatar &TD, u njemu sam počeo surađivati kao pisac prije 21 godinu, kada je tadašnji dekan zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Joško Juvančić režirao dramu Urotnici mladom studentu. Tada je ravnatelj Teatra &TD bio pokojni Slobodan Šembera, a dramaturg Mladen Martić. Potom mi je Međimorec režirao Noć bogova i Ljubavi Georgea Washingtona, a te su drame uz brojne zagrebačke reprize dosegnule desetke premijera širom svijeta, pa sam sa 28 godina (1989), na nagovor Dobrivoja Kebera, tadašnjega ravnatelja sektora kulture SC-a, postao ravnatelj toga kazališta, u kojem sam 1990. pokrenuo scenu Suvremena hrvatska drama, na kojoj je u dvije godine postojanja debitiralo devetnaest mladih hrvatskih dramatičara, sedam redatelja i brojni glumci novoga naraštaja. Smatrao sam tada, a i sada, da Teatar &TD treba biti spoj mladosti i iskustva, te ponajviše okrenut suvremenim domaćim i svjetskim tekstovima. Pa sam potkraj 1992. prije isteka svoga ravnateljskog mandata otišao u slobodnjake želeći se do kraja posvetiti pisanju, a Mani Gotovac postala je ravnateljicom. U proljeće 1995. s Mani Gotovac ostvario sam suradnju kada je startao Epilog Teatar s mojom komedijom Deložacija u režiji Roberta Raponje, i ta je predstava u ITD-u igrala četrdesetak puta, a na gostovanjima oko devedeset puta.

Potom sam u proljeće 2004. imao tu sreću da mi je tadašnji ravnatelj Teatra ITD Damir Mađarić stavio na repertoar dramu Kako ubiti predsjednika u režiji Zorana Mužića, i ta je drama u samo jednoj sezoni odigrana četrdeset puta, nerijetko pred rasprodanim gledalištem. A onda se dogodilo s ITD-om to što se dogodilo, početkom ove godine i Mađarić i Martić na grub su način potjerani iz Teatra ITD, to je kazalište doslovno obezglavljeno i nikom ništa.

Nažalost, posljednjih mjeseci Teatar ITD jedva da ima po desetak ili dvanaest predstava mjesečno, još nema ravnatelja ni dramaturga, a kada odem pogledati neku od predstava, onda je oko mene dvadesetak zalutalih gledatelja. Tužno, jako tužno.

Uza svu popularnost koju vaše predstave imaju i u Hrvatskoj, ona inozemna ih nadmašuje? Kako objašnjavate taj paradoks?

— U Hrvatskoj imam jako mnogo čitatelja i gledatelja, i ne žalim se na svoj status doma, kada je u pitanju recepcija u normalnih gledatelja i čitatelja. Ali, eto, dogodilo se da me u nekoliko zemalja jako dobro primaju, da su moje predstave uspješnice s brojnim reprizama i nagradama, da mi i knjige rado čitaju.

Ne opterećujem se svim tim, svu svoju energiju i koncentraciju usmjeravam u novi tekst, jer samo to ima smisla.

Mnogo radite, pišete, putujete… Imate li slobodnoga vremena i kako ga najradije koristite?

— Druženje s obitelji i s prijateljima ono je što me istinski ispunjava.

Nađe se i nešto slobodnoga vremena, za šetnje i plivanje. Kako jako volim svoj posao, nemam nikakav hobi, i ne žalim zbog toga.

Razgovarao Zlatko Vidačković