POZICIONIRANJE UZ POMOĆ REZA

POZICIONIRANJE UZ POMOĆ REZA

Nordijski rez ustrajava na čistoći prikaza koju ne remeti ljudska vreva, ili bilo koja druga manifestacija stvarnoga zbivanja. To je izložba odjeka onoga što se dogodilo

Iza intrigantna naslova međunarodne izložbe fotografije Nordic Cut, otvorene u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu u organizaciji Hrvatskoga fotosaveza, posvećene tzv. helsinškoj školi fotografije, nalaze se djela dvadeset odabranih autora. Riječ je o iznimnoj produkcijskoj razini nevjerojatno blještavih fotografija — redom digitalnih i analognih C-printeva na aluminiju te lambda-printeva prekrivenih sjajnim plastificiranim staklima — gotovo bolesno ispražnjenih prizora. Glavni je strateg te fotografske škole Timothy Persons, profesor na Sveučilištu za umjetnost i dizajn u Helsinkiju i tvorac sintagme helsinška škola fotografije, koji se pri izboru usmjerio na bivše polaznike Sveučilišta za umjetnost i dizajn, generaciju autora rođenu sedamdesetih godina, od kojih je većina nakon školovanja nastavila raditi na istoj školi u svojstvu predavača. Temelj njihove obrazovne metode počiva na metodi podučavanja usmjerenoj na kritičko promišljanje, na fotografiju koja se ne razmatra u kontekstu istinitosti prikaza, njezine objektivnosti ni stvarnosti u prostoru i vremenu, nego ustrajavajući na dijalogu i postavljanju pravih pitanja (a ne nužno očekivanju odgovora).

Nordijski rez ustrajava na čistoći prikaza koju ne remeti ljudska vreva, ili bilo koja druga manifestacija stvarnoga zbivanja. To je izložba odjeka onoga što se dogodilo, ili, kako precizira Mika Hannula, predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Helsinkiju: »među njima se nalaze i fotografije novouvezenih i razbijenih automobila, fotografije predmeta koji su se upotrijebili u prizorima kućnog nasilja, fotografije mjesta u Helsinkiju gdje su ljudi umrli od prekomjernog konzumiranja droge«.

Prizori koji zadivljuju izvedbom sukus su miljea koji ostaje usredotočen, poštujući poredak koji se ni jednom pojedinošću ne dovodi u pitanje. Sklonište nekog beskućnika savršeno je poravnato, osigurano ljepljivim trakama koje dopuštaju naslutiti kako iza ljudske priče koju je snimio Ari Saarto stoji netko sa smislom za red i čistoću. U mislima prekapamo po tuđim tragovima, nastojeći shvatiti kakvi ljudi reprezentiraju društvenu zbilju u njegovu izboru. Što zaključiti o pojedincima kada su nam predočeni njihovi teško raspoznatljivi obrisi, matirani na podlozi jednake boje, gdje se okolni prostor zapravo uopće ne razlučuje od lika koji ga nastanjuje, kao na fotografijama Joonasa Ahlave?

Na razmeđu globalnog i lokalnog — pa dakle i nacionalnog — u prostoru ničim posebnim definiranim, izbor fotografija prikazanih na izložbi Nordijski rez pokazuje napetost između odnosa koje nije jednostavno raščlaniti i pozicionira medijsku ulogu fotografije koja se s vremenom promijenila. Dvadeset autora individualna izričaja, nezavisnih umjetničkih strategija, zapravo su manje-više reprezentativan izbor imena potvrđenih na međunarodnoj sceni, uključenih u skupne izložbe na kojima se propituju raznovrsni aspekti suvremenoumjetničke prakse. Izdvojeni u mediju fotografije, radovi s izložbe Nordijski rez zapravo ne funkcioniraju kao cjelina. Oni su slučajni akteri zbivanja koje nastoji pojasniti neke specifičnosti teritorija s kojeg dolaze umjetnici — pripadnici finske scene koju sami Finci teško i nerado etiketiraju bilo kakvim zajedničkim nazivnikom. Teritorij kojim prolazi Mikko Sinervo zabilježen je na nejasnim snimcima prostora lišena ikakve prepoznatljivosti. Tek boja, odnosno ono što je od nje ostalo na rubovima kromatske skale — bjelina, sivilo — govore o egzistenciji umjetnika, o njegovim osjećajima i prolaznosti. Na sličan način možemo protumačiti radove Jorme Puranena, prikaze krajolika snimljene kroz zaleđeno staklo koje filtrira oporost prirodnih fenomena i klimatskih uvjeta te postaje membranom što će naposljetku omogućiti posredovanje stanovite topline. Iniko Luoma usredotočen je na fenomen svjetla i njegova kretanja prostorom i vremenom, što rezultira slikovitim, apstraktnim prikazima lišenima referencije na zbilju. Janne Lehtinen u taj opori krajolik unosi nešto ludičko — on snima sama sebe s krilima koja bi mu trebala pomoći u ostvarenju davnašnjega sna o letenju.

Između apstraktnog, tek naznačenog prostora prirode, poput maglovitih scena Nanne Hänninen, preuzimanja detalja koji postaju prijenosnicima značenja (Magnolija Sandre Kantanen, Porculanski cvijet Marjukke Vainio) sve do snimke začarane šume na čijim su stablima gotovo neopazice pričvršćene pločice sponzora Ikka Halsoa, finsku suvremenu fotografsku scenu karakteriziraju višestruke ambivalencije koje u svom prilogu kataloga spominje Mirela Ramljak–Purgar, kustosica izložbe zajedno s Krešimirom Purgarom. Finska fotografija istodobno posreduje i naslućuje; identiteti su prigušeni, a sadržaji svakoga pojedinog koncepta sažeti, nikad nisu neutralni ni zadani, nego ponajprije problematski, proturječni, u pokretu. Vjerojatno stoga u konačnici i očaravaju oko promatrača.

Sandra Križić Roban