Ponuditi više

»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, br. 3/2006, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2006.

Iako tradicionalno usmjeren na vrlo usko područje — kajkavsku književnost i kulturu, časopis »Kaj« često je prilozima uspijevao zainteresirati i znatno širi krug čitatelja. Usprkos možda pomalo staromodnom dizajnu i naslovnici, u dosadašnjim brojevima često se, tako, moglo naići na iznimno atraktivne i intrigantne tekstove. Sudeći prema izlistanu sadržaju i u trećem ovogodišnjem broju moglo bi se skrivati nekoliko mogućih aduta.

Već na samu početku, u cjelini Suvremena kajkavska književnost čitatelju se nude tri prilično poznata književna imena u pomalo neobičnoj okolini. Naime, u sklopu natječaja provedena za kratku kajkavsku prozu, ovaj broj »Kaja« donosi tri priče kajkavskog izričaja (od devet koliko ih je za objavljivanje izdvojio žiri) koje redom potpisuju Boris Beck, Denis Peričić i Tomislav Ribić. I dok su prve dvije na pomalo sličnom stilskom tragu — crnohumorne i s malom dozom nadrealnog, Tomislav Ribić dobru je staru kajkavštinu iskoristio kako bi putem jedne internetske veze (između udane žene i usamljena muškarca) prikazao sve veće otuđenje u suvremenom svijetu. Neobična kombinacija jednoga za današnje pojmove ipak pomalo staromodnog jezika, suvremene tematike te pjesničke slikovitosti, Etidu za e-mail svakako čini jednim od intrigantnijih ovogodišnjih domaćih proznih uradaka. Ostatak autorskoga dijela broja čine još i zanimljiv prvi dio TV-scenarija (prema motivima romana Vjekoslava Majera — Pepić u vremenu i prostoru) Borisa Szütsa o kajkavcu Pepiću i njegovoj borbi s ekonomskom krizom potkraj tridesetih godina protekloga stoljeća te dvije prvonagrađene kajkavske pjesme sa VII. pjesničkog recitala Josip Ozmec – Zemalske potuvanje Vinka Hasneka te Najti svoju goru Branke Jagić.

Od znanstvenih radova u ponudi većina se bavi određenim aspektima kajkavskog jezika — od postojanja kajkavštine izvan Hrvatske do različitih inačica moslavačkih kajkavskih govora — te kajkavskom književnom baštinom. Jedan od tekstova koje pritom svakako treba izdvojiti jest onaj Srećka Ljubljanovića, koji proučava uvrede u starom (srednjovjekovnom) Zagrebu, o kojima pisani trag seže sve do Zlatne bule kralja Bele IV. Jedan od zanimljivijih podataka, među ostalim, jest i taj da je najčešća uvreda u Zagrebu u to doba bila kurva (sa ili bez raznih dodataka), a od manjih često su se mogle čuti još i tat, kradljivac, pas (kao i neke druge životinje) te krvnik, lažljivac i svodnik. Iako jedan od duljih tekstova u broju, uz nedvojbenu leksičku važnost, Ljubljanovićev pregled daje i nimalo znanstveno-suhoparnu sliku negdašnjeg Zagreba. Pozornost čitatelja zaslužuje još i nepoznati kajkavski rukopis Josipa Horvata — poema Riječ mrtvima na groblju Sv. Križa, s čijom nas povijesnom pozadinom upoznaje Vladimir Crnković. I za kraj, stalno naglašavajući svoje zanimanje i povezanost s čakavskim narječjem, redovita »Kajova« rubrika ča&kaj donosi čakavske stihove Ljerke Car Matutinović.

Vjerno slijedeći politiku prema kojoj, unatoč stanovitoj ograničenosti svoga kruga interesa, »Kaj« čitateljstvu uvijek pokušava ponuditi i nešto više od tek tradicionalne kajkavske književne baštine, i ovaj, treći ovogodišnji broj časopisa, u tome zasigurno neće razočarati.

Jelena Gluhak