Novac u kolijevci

Novac u kolijevci

Hrvoje Šalković, Pravi se da ovo nisi vidio, VBZ, Zagreb, 2006.

Čitatelj sklon sarkazmu vrlo bi se rado poigrao naslovom rukopisa koji je zagrebačka izdavačka kuća VBZ nagradila sa sto tisuća kuna i teško da bi odolio ne preimenovati prozu Hrvoja Šalkovića u naslov Pravi se da ovo nisi pročitao. No, šalu na stranu, a na stranu također i činjenicu da je Šalkovićev roman stjecajem okolnosti zaradio respektabilnih sto tisuća kuna, jer je VBZ-ov natječaj i dosadašnjim ishodima pokazao da je izbor najboljeg neobjavljenog proznog rukopisa rezultat sreće, a ne vrijednosti. Neosporno, novac jest vrijednost, a kada je još riječ o hrpici od sto tisuća kuna, knjiga ovjenčana tim novcem dobiva reklamu, a kvaliteta teksta kunsku protuvrijednost, koju, nerijetko se ispostavi među (strožim) čitateljstvom, najčešće ne potvrdi. No, to se zove zarada. U naivnu svijetu i lijepoj književnosti čitatelj je taj koji bi trebao profitirati i stoga, kada je riječ o užitku koji bi trebalo proizvesti čitanje nagrađena Šalkovićeva romana, šuškanje novca koje se čuje tijekom listanja stranica knjige samo frustrira. Još je ironičnije da je lova kapnula autoru koji u romanu zagovara vedru bitničku besparicu i (ne)željenu oslobođenost od materijalističkih konvencija, ali vjerodostojnost u književnosti ionako prestaje kada se knjiga zaklopi.

A kada zaklopite Šalkovićev roman Pravi se da ovo nisi vidio, ne ostaje vam ništa osim osjećaja da ste se nekoliko sati zabavljali čitanjem šarmantna i duhovita romana te tako odmorili glavu od briga, a opet se niste odmarali uludo kao inače, gledanjem televizije ili nekom drugom sličnom besposlicom. Ali onima kojima je čitateljsko vrijeme dragocjeno (koliko je još knjiga!), doista će se praviti da to nisu pročitali. Štoviše, čitanje ovoga romana više bi se moglo nazvati podsjećanjem, podsjećanjem na adolescentske snove (Šalković je rođen 1973. i čini se da su mu snovi tvrdoglavi) i fatalnu paraškolsku lektiru, da, onu zbog koje netko upiše studij književnosti, netko riskira da postane alkoholičar, netko samo zapali prvu cigaretu, a netko se tom lektirom pomaže da od bilo koje od cura na tulumu dođe do prvoga seksa. Šalkovićeva je biblija roman Na cesti Jacka Kerouaca, a bitnički mitovi njegova su vjera, dok je roman Pravi se da ovo nisi vidio takoreći doslovna reprodukcija bitničkih motiva i stila života. Bilo bi to žalosno da nije ganutljivo, jer Šalkovićev roman opravdava autorovo istinsko uvjerenje u taj svjetonazor, a pripovjedna dinamika stvara dojam da je i Šalković polijepio prazne stranice u jednu rolu, koju je odmotavao bez predaha kroz pisaću mašinu, sve znojnije lupajući po tipkama, baš kako je navodno Kerouac napisao kultno štivo Na cesti.

U duhu novoga stoljeća, Šalkovićevim šarmantnim junacima za život na cesti nije dovoljan kontinent, nego se oni nepredvidljivo i furiozno nose s jednog kraja svijeta do drugog, od Australije preko Azije i Europe do duhovne kolijevke, Sjedinjenih Država. U tom bitničkom turizmu protagonist navrati i u svoju pradomovinu, Hrvatsku, koja je u međuvremenu iz socijalizma ratom ušla u primitivni kapitalizam, što je Šalković obradio vrlo efektno i posve izvorno u odnosu na gotovo sve naše ostale pisce. Mnogobrojni aspketi bivšega režima, Jugoslavije, rata, tranzicije glavna su i jedina okupacija domaćih nam književnika, dok se Šalković odlučio za inventivan obrat i svjež odmak te je svu tu povijest i tragediju sažeo tek u jedno poglavlje, dodatno osnažujući dojam burlesknim kontrapunktom, što će netko možda čitati i izrazito bolno. Šalkovićeva je bol pak nedohvatljiva esencija, pa baš kao i Kerouac i njemu slični, smatra da je rješenje za postizanje egzistencijalne intenzivnosti ekstenzivnost, pobjeđivanje smrtonosnoga vremena osvajanjem prostora i upoznavanjem svih tih nekoliko života kojima ti otkrivani svjetovi vrve, a životnu puninu mahnitim tempom s ove i s one strane konvencija. Koliko je to iluzorno i koliko to na kraju rezultira podjednakom prazninom, pokazuje upravo Šalkovićev roman, hotimice ili nehotice: nizanje epizode za epizodom zamara, svaka novina, ma koliko radikalna bila, u sve većem stupnju je i repriza, i, brat bratu, Šalkovićev je roman mogao trajati unedogled, tako da se autor ipak na kraju morao predati. Autor u nekoliko navrata piše kako njegov junak želi ugrabiti svoj komadić povijesti, svoju euforiju u sudjelovanju nečeg epohalnog, nečega što ga nadvisuje i što će ga stoga učiniti velikim, možda čak većim i od života, barem u samodoživljaju. Završilo je to tako da je autor nagrađen sa sto tisuća kuna.

Igor Gajin