Nizovi od godina

Kako je čudan

Onaj, koji ugledavši munju, ne pomisli

»Život je prolazan«.

Matsuo Basho

Ivo Hergešić

Studeni je okrutan mjesec. I čudan, ove godine u Hrvatskoj. Pod naletima ljepljive južine redaju se obljetnice... Mnogo je toga ovih dana bilo u znaku kontinuiteta, jer obljetnica je redanje niza od godina, pogled u sigurnu prošlost i prešutno, unutarnje uvjerenje kako će budućnost ipak biti bolja. Makar trajno bila obilježena, a tako i jest, čak i kada na svijet ne gledamo odveć filozofski, životom između strepnje i nade. Tko je to bolje, konkretnije, životnije znao i osjećao od Vukovaraca i Škabrnjana prije petnaest godina... Bojali smo se tada svi, ali su neki Bashovu munju na nebu gledali svaki dan, u Vukovaru vjerojatno i svaki sat. Ne napušta me uvjerenje da smo Vukovar tada i sada napustili, prepustili moćnoj vodi Dunava da ga odnese nizvodnije, ako treba i u zaborav... 204. vukovarskoj brigadi dodijeljena su simbolička priznanja na sramotan način, Mile Dedaković Jastreb još se doživljava kao apartna pojava, neka vrsta egzotike koja dolazi iz Vijetnama, a ne iz naše vlastite nedavne prošlosti, slikale su se opet jednogodišnje političke delegacije u svojim besprijekornim odijelima s potpisom, podijelile su se — medijski, ozbiljna i stroga pogleda negdje iznad ili ispod kamere — hrpe obećanja da više neće biti strepnje, i ona uvredljiva, okamenjena i repetitivna formula: učinit ćemo sve da se život vrati u Vukovar. Kako li to zvuči Vukovarcima — vratiti život! Taj podijeljeni grad, samo zato što je na periferiji, na rubu hrvatskoga državnoga teritorija, ali i na rubu egzistencije, manje skriva one podjele koje se u velikom Zagrebu zaguše u masi događaja, automobila, navika, pokreta, shopping centara, čudaka i bezveznjaka. Podijeljeni smo svi međusobno, samo je u Vukovaru pojedinačni izbor vidljiviji, iskreniji i bolniji. I petnaest godina poslije Vukovar je Zagrebu tek udaljeni spomenik. Poligon političkih simboličkih gesti i grimasa, zabranjeni grad na kraju svijeta. Sumnjam da će se to ikada promijeniti. Jeste li ikada bili na Ovčari, jeste li ikada vidjeli nešto tako elementarno — proplanak i polja iza pitome šumice, iza žutih polja uljane repice, koji skriva nekoliko stotina umorenih? Tišina, ptice i ravnica. Ovčara je najtužnije mjesto na svijetu.

Redaju se obljetnice. Prije pet godina, na putu od Filozofskog fakulteta do redakcije »Vijenca«, preminuo je Mladen Kuzmanović. Sjećam se da kad smo zajedno bili u Vukovaru 1999, da smo samo šutjeli, ni riječi nismo progovorili. Mladen je s rukama u džepovima, u svojoj poznatoj pozi, onako frajerski za svoje godine, šetao pokraj Dunava, i nismo pustili ni glasa. Sunčan dan. Klinci su pecali u plićaku, smijali se. Mi smo šutjeli kao ribe. Tako je bilo i toga četvrtka, 22. studenoga 2001, kad su nam javili da je Mladen prevezen na Hitnu u Đorđićevu. Zlatko i ja nismo mogli vjerovati, otrčali smo do Đorđićeve, gdje su nam potvrdili vijest. Na povratku smo šutjeli. Bilo nam je lijepo s Mladenom, odnosio se prema nama zaštitnički, brižno, poput oca i pouzdana prijatelja, i vidjelo se da mu godi ta samododijeljena uloga. Lako smo je prihvatili, čak ga i nesvjesno ohrabrivali u tome. Zato svaki broj »Vijenca« posvećujemo našem dragom uredniku. Bez pompozna ornatusa i patetike, koju je Mladen prezirao više od ičega, iskreno i s poštovanjem zahvaljujemo mu na zajedničkim trenucima.

Zimski vjetar puše

mačje oči

žmirkaju.

Od kontinuiteta sjećanja do kontinuiteta rada. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Odsjek za komparativnu književnost obilježio je svojih prvih pedeset godina. U povodu toga važnoga jubileja predstavljeno je pet knjiga izabranih djela osnivača Odsjeka Ive Hergešića priređenih u zagrebačkoj nakladničkoj kući Ex libris, a sam je Odsjek priredio simpozij o hrvatskoj komparatistici u europskom kontekstu, u nekoliko sekcija s odličnim sudionicima. I sve to ne bi bilo ništa neobično i prošlo bi posve protokolarno, onako da se obilježi pa šta bude, baš nas briga, pedesetak sekundi na televiziji i desetak redaka u novinama pa će proći kako već takve obljetnice prolaze, da posrijedi nije jedna od najvažnijih institucija hrvatske humanistike na kojoj se školovao velik dio onih koji su danas prva imena u hrvatskoj kulturi i humanističkoj znanosti. Zagrebačka komparatistika oduvijek je imala, a vjerujem da ima još i danas, onu zavodničku kombinaciju komunikacijske spontanosti i stručne invencije koju je svojim nasljedovateljima usadio Ivo Hergešić. Još se dobro sjećam svoga prijemnoga (1985), i pitanja koja su tradicionalna na komparatistici, kako se pravilno piše, na izvornom jeziku, ime pojedinoga književnika. Pa sam hodao ulicom onako mlad i glup s devetnaest godina, slovkao naglas, pamtio i smijao se sam sebi — B a u d e l a i r e, S h a k e s p e a r e, T h a c k e r a y, B o c c a c c i o, M a u p a s s a n t ... Bila je strašna sramota ne znati tako obične stvari. Ili ne znati nazive bogova i junaka grčkih mitova, pomiješati ih s onima rimskim... Znati odrediti kojem stilskom razdoblju pripadaju pojedini svjetski pisci, u kojem stihu piše Petrarca, a u kojem Matoš ili Ujević… I eto, od prijemnoga na kojem sam imao jedan pogrešan odgovor (zamislite, nisam znao ime glavnog ženskog lika u Goetheovu Faustu) do danas, kad i sam pokušavam otkrivati i opisivati neke manje poznate ili nepoznate stvari. Bio je to studij na kojem je bolonja započela još prije trideset godina, u slobodnom izboru kolegija, što je redovito zbunjivalo kojekakve birokratske i pedagoške instancije, bio je to studij na kojem se mnogo čitalo, i u čitanju beskrajno uživalo... za razliku od danas. Za mene je zaštitni znak zagrebačke komparatistike, a onda i humanistike uopće, bio i ostao profesor Milivoj Solar. Predavanja na kojima ste slušali svaku riječ, predavanja koja nisu nudila gotova rješenja, već pogled na stvari koje mogu biti ovakve i onakve... parafraze i alegoreze... uza stalnu i brižnu opomenu da, kolegice i kolege, morate pročitati još ovo, i ovo... pa nećete valjda reći da niste pročitali Karla Maya. Uz onaj blagi i karakteristični smiješak ispod velikih naočala. I ako niste, bilo vas je sram pojaviti se idući put na predavanju a da niste pročitali što je Solar spomenuo. (Predavanja su trajala između pet i osam cigareta). Pa Senker, tih, smiren i gotovo nježan teatrolog, uvijek pristojan i na usluzi, nikada nervozan (osim ako niste pročitali dogovorenu dramu, to mu baš nije bilo drago, i imao je potpuno pravo). Gajo Peleš bio je poput mikroskopa, znao je do detalja i u dubinu što neko djelo sadrži i koja značenja skriva, uvijek je pozorno slušao što mu govorite, kao da ste mu u tom trenutku vi najvažnija osoba na svijetu, teško je prihvaćao besmislice, ali se neozbiljni studenti obično kod njega nisu usudili ni pisnuti. Gospodin od glave do pete. A Gordana Slabinac... bilo bi toga i previše reći, jednostavno: kad je predmet studiranja poput dobre i korisne zabave, kad je zezancija pripitomljena struka, a struka ozbiljna zezancija, iz koje se itekako uči i drže oči širom otvorene, jer su ironija i zdravi humor (groteska included) samo načini pogleda na svijet. Zoran Kravar uvijek je bio pomalo nedodirljiv, ali opet nikada previše dalek, jednostavno je imao golemo znanje pa mi se čini da smo ga se zbog toga malo bojali na početku, ali poslije nije bilo tako. Uvijek smo ga smatrali genijalcem. A na prvoj godini, Uvod u književnost i mlada asistentica Andrea Zlatar, od koje smo svi dobivali takvu stručnu i ljudsku potporu da se to ne može zaboraviti ni nakon dvadeset godina.

Chapeau!

Ivica Matičević