Mozart je ipak Mozart!

Mozart je ipak Mozart!

Potvrda da i usprkos svemu Mozart ipak ostaje Mozart lijepo je zvonila u profinjenu prstometnome radu zagrebačke glasoviračice Lane Genc, u čijemu se tonu osjećala sva jednostavnost koncertantne višeslojnosti salzburškoga velemajstora

Bilo ga je relativno dosta, a u finalu ‘velike’ 2006. bit će ga, čini se, još i više! O salzburškome je, dakako, Amadeusu riječ i 250. obljetnici njegova rođenja, kojega se tijekom cijele tekuće godine u bojama varljive sreće i smisla za izabran znak toga, lijepo će reći jedan zagrebački glasovirač, »Božjega djeteta«, spominje i hrvatska glazbena reprodukcija. Od sola do tuttija doslovno je tako tutnjalo i zagrebačkom koncertnom i opernom pozornicom, a većma ugođeni na neki drukčiji, svakako i tvrđi i teži ton robusnije organizacije, domaći su i kako koji i pitaj se samo koji glazbenici ipak srčano prigrlili dobrotu Mozartove umjetnosti. Jer i onda kada to po mjerljivim parametrima sigurno nije bio, Mozart je i na kraju hrvatske balade ipak ostao Mozart od barem zamišljenih čipkastih kaskada, kojima ništa, baš ništa, ne može oduzeti ljepotu autentične rukotvorine.

I zato valja blago s nimalo autentičnim Mozartom u vrlo, vrlo bučno kvarljivoj slici posljednjega nastupa Hrvatskoga komornoga orkestra u dvorani HGZ-a (6. studenoga), za čijim se pultom u ulozi novopečenoga dirigenta sada zatekao inače svjetski uglednik fagota Milan Turković. Kao gospodin samozatajna djelovanja i aristokratski odmjerene riječi i fraze, očešavši se na taj način o slične (možda i pomodne) slučajeve uskakanja, primjerice jednoga Kocsisa ili Aškenazija u proširen horizont orkestralnoga nadsvijeta, i Milan Turković nije odolio izazovu dirigentskoga štapića, da bi od austrijski odnjegovana profila vrhunskoga solista i majstora brojnih komornih udruga s tihim tragovima hrvatskih korijena, pokucao i na vrata jedne u praktičnome smislu ne do kraja osviještene discipline. Zaboravivši ili zanemarivši uz to činjenicu da stoji pred orkestrom za Mozarta ozbiljno oscilirajućeg zanata bez mogućnosti gradnje punoga (pa i profesionalnoga) muziciranja, maestro Turković u matematički je precizno zamišljenu, ali neizvedivu pulsu hitre intonacije tempa, pojedine skladbe doveo do ruba raspada. A takvim su barem odzvonili mjestimično i karikaturalno artikuliran zaključni Rondo iz Male noćne muzike, kao i strukturalno uvijek provocirajući Molto allegro iz Jupitrove simfonije u C-duru, uz čiji se pridjevak nekontrolirane i ne samo timpanske buke nije moglo prepoznati ni jedno stablo s izvora Mozartova rukopisa. Prinos je tomu dala i slonovska elegancija plesnoga Menueta iz krune Mozartove simfonijske trilogije, a uvijek ista, jednodimenzionalna dinamika plošno premazana mezzofortea s uklonom u grubo tvrdi forte za serenadni, svevremenski hit u G-duru, nasumce su izvađena sjećanja s puta po zapravo izgubljenu vremenu.

A što se tek dogodilo s dvama glasovirima na prekrcanoj pozornici Glazbenoga zavoda? I boja Es-dura s Koechelova popisa broj 365 poželjela je, naime, biti dijelom Mozartove svetkovine u Hrvata, u kojoj su uz orkestar i dirigenta Turkovića aktivno sudjelovale i pijanistice Danijela Petrić i Zrinka Ivančić. Trud očit, zalaganje vrijedno, zanatski točno i čisto, a rezultat isti i kao sprijeda (Serenada) i kao straga (41. simfonija), pod kupolom i fizički zagušene akustike s tonski potonulom zvonjavom muklih vibracija apsolutno pjevno brundajućih, kažu crno-bijelih ljepotana.

A potvrda da i usprkos svemu Mozart ipak ostaje Mozart lijepo je zvonila u profinjenu prstometnome radu dvadesetšestogodišnje zagrebačke glasoviračice Lane Genc, u čijemu se tonu za crvenooktavni pretplatnički slog Zagrebačke filharmonije (10. studenoga, Lisinski), osjećala sva jednostavnost koncertantne višeslojnosti salzburškoga velemajstora. I tamno-svijetlim kostimskim, sivim nijansama kombinacije hlača s visokim strukom i košuljom proširenih rukava uz kosu začešljanu u rep na način onodobne vlasulje hoteći se vjerojatno približiti vremenu sama Amadeusa, mlada je umjetnica zajedno s dirigentskim veteranom Mladenom Bašićem te uglavnom meko i podatno oblikovanom dionicom orkestra, s iznimkom zaključnoga Ronda, u gotovo idealnoj ravnoteži zaigranosti i ozbiljnosti oslikala stanje neobično tamna karaktera 20. koncerta u d-molu, KV 466. Godinama marljivo radeći na sebi i na tonu kao polazištu traganja za višom kategorijom interpretacije različitih stilova i skladateljskih posebnosti, Lana Genc u ciljano je odmjerenu broju javnih nastupa dosegnula prepoznatljivost vlastita pijanizma. A ona se uza zanat i tehniku respektabilne jasnoće ponajviše zapaža u finu odnosu između interpreta i djela, koje će po naravi stvari na kraju uzvratiti sretnim početkom uzajamne ljubavi. Voli očito Lana Genc Mozartovu mladost s kozmičkim iskustvom, pod čijim će i podmuklim timpanskim signalima za uvodni Allegro već tutnjati i demonski sud Don Giovannija, a na kraju svih (i životnih) krajeva i nedovršen Requiem u istome tonalitetu d-mola.

Obje opsežne kadence pritom su Mozartov komentar na stanje stvari što ga uporno okružuje i prema kojemu zbog nemogućnosti bijega možda i sam nesvjesno hita, a durski predah s prelijepom temom središnje Romanze doista je, baš poput Andantea iz susjednoga 21. koncerta u C-duru, tek trenutak uzdaha u svjetlu dramatično napete molske tame. Preglednost provedbe vanjskog oblika i mreže unutarnjih linija na toj su stazi za Lanu Genc bili sredstvo u sljubljivanju s glazbom rijetko nevinih i rijetko dubokih umjetničkih istina. Popudbina od vješte reprodukcije izvanredne stilske plastičnosti nulti je, dakako, preduvjet u izboru Mozartove zaklade, što će i unatoč dinamički i intonativno nesređenu tonu, posebno u nemirno brbljavih drvenih puhača, čak i u skoku na završni Allegro assai zabilježiti pobjedu u nas napokon prepoznate mocartovske iskre. Trebamo li se dakle i nakon obljetničkih datuma brinuti za budućnost Amadeusova stana pod krovom hrvatske glazbene scene? Da, trebamo, upravo zbog straha od redovite nestalnosti njegove glazbe u programima domaćih koncertnih rasporeda, a uz čiju nam je nikad dosta zlatnu riječ i duševno zdravlje bolje.