Mjesto autentična doživljaja

Mjesto autentična doživljaja

Posavčeve su boje jake, izrazi ljudi stvarni, gotovo da snagom želi stvoriti privlačnost razglednice, dajući sok i krv mjesta i ljudi, vidljivo ih pritom izlažući

Život je negdje drugdje. A to drugdje često su stereotipne slike ljetnoga raja s palminim lišćem i beskrajnom, po mogućnosti pješčanom plažom, ili u zimskoj verziji, slike šiljastih kao bijelim šlagom zalivenih planinskih vrhova.

Ivan Posavec brutalno je razbio tu stereotipiju u samu naslovu svoje izložbe otvorene u Galeriji Meandar Media. Nazvao ju je Pozdrav iz Dužice, sve fotografije osmislivši kao razglednice. Jer to drugdje uvijek je utješna laž, materijalizirana čežnja, uostalom poput izuma samih razglednica. Pišemo razglednice o svojim doživljajima i tek ih u tom trenutku zapravo umjetno doživljavamo. Odlazimo po doživljaj, ali on nam kao ciljna potraga za srećom izmiče. Za doživljajnost jasno važno je novo mjesto, ono gdje još nismo bili, čisto i neopterećeno našim bivšim identitetima, ali zapravo je potpuno svejedno da li je to mjesto turistička atrakcija ili nije. Zapravo je još poželjnije da je mjesto neopterećeno navalom drugih ljudi, turista, programa i naputaka koji će nam planski ulijevati već gotove doživljaje.

Dužica je mjesto u koje nitko ne odlazi u turistički posjet. To je mjesto seoskih kuća, gusaka, vatrogasnoga doma, radionice s biciklima, zelenih listova kukuruza, pijetla u šetnji, ljudi što preko ograde gledaju tuđa dvorišta. Posavčeve su boje jake, izrazi ljudi stvarni, gotovo da snagom želi stvoriti privlačnost razglednice, dajući sok i krv mjesta i ljudi, vidljivo ih pritom izlažući. Posavčeve razglednice i njegovi doživljaji pritom nisu izmišljeni ili razglednički namješteno stvoreni, on neopterećeno hvata i pokazuje samu bit stvari. Sve osobe gledaju ravno u Posavca iza kamere, ne poziraju nego su jednostavne i prirodne, on ih slika u njihovu ambijentu, kao što slika i pijetle, guske, natpise, prilazeći im sasvim blizu i navodeći ih da se pred njim opušteno otvore. Vidljivo je naime na svim fotografijama da osobe poznaju Posavca i da on intimno poznaje mjesta koja slika.

Jer Dužica može biti i paradoksalno mjesto, kao u Fellinijevim ili Kusturičinim filmovima, ali je i osobno mjesto autora, jer Ivan Posavec potječe iz Dužice. Zbog toga Posavec bolje od bilo kojega turističkog vodiča zna što pokazuje i kako pokazuje, jer izlaže zapravo slike svog intimnog dnevnika, otvara blatnjava dvorištva i u oporu grubu autorskom pogledu pokazuje ljudskost.

Posavec se uvijek šali, pa se i sada svojim fotografijama šali, pretvarajući ih u razglednice, a uz to svakoj dodaje specifičan font slova natpisa »Pozdrav iz Dužice«, koja odgovaraju upravo svakom motivu, pa su tako profinjeno žuto mačkasta uz mačke, debela stamena uz dečke s pivom, izduženo čipkasta uz čovjeka s čipkom.

Iako boje, način snimanja i sami motivi pružaju intenzivan doživljaj, na fotografijama nema nikakva prenaglašavanja, jer stvari su već prenaglašene onakve kakve jesu. A prenaglašavanje je upravo u tome što ljudi i događaji jesu svakodnevni, ali i istinski, životni i pravi. Zbog toga Dužica nije živa samo na fotografijama, nego vjerojatno punim plućima živi istinski život i moguće je mjesto otvaranja prema autentičnim doživljajima.

Dina Ivan