Ljepota melankolije

Ljepota melankolije

Sama melankolija, dakako, nije imala nikakve veze ni s festivalom kao takvim, koji je bogatim programom (15 dugometražnih filmova u službenoj konkurenciji i još 105 u popratnim programima te 75 kratkometražnih), vrsnom organizacijom i savršenim gostoprimstvom bio daleko od tugaljivog, a ni sa samim izgledom Valladolida, elegantnoga glavnog grada pokrajine Castille i Leona, povijesnoga sjedišta kastiljanskog dvora

Već od plakata ovogodišnjega Međunarodnog tjedna filma (Semana Internacional de Cine), na kojem je par pod kišobranom koji se primiče kinu, u Valladolidu se provlačio trajan osjećaj melankolije, osjećaj koji je prožeo autora ovoga teksta već za puta iz Madrida u rečeni grad, puta koji je na trenutke prizivao višestruko ponavljan junakinjin dolazak u očevu kuću u Saurinu remek-djelu Elisa, živote moj. Sama melankolija, dakako, nije imala nikakve veze ni s festivalom kao takvim, koji je bogatim programom (15 dugometražnih filmova u službenoj konkurenciji i još 105 u popratnim programima te 75 kratkometražnih), vrsnom organizacijom i savršenim gostoprimstvom bio daleko od tugaljivog, a ni sa samim izgledom Valladolida, elegantnoga glavnog grada pokrajine Castille i Leona, povijesnoga sjedišta kastiljanskog dvora, grada u kojem su se vjenčali Izabela Kastiljska i Ferdinand Aragonski i u kojem je umro Kristofor Kolumbo (o čemu je prikladno, a u povodu petstote godišnjice te smrti prikazan i jedan španjolski kratkometražni film). Spomenuti je osjećaj možda mogao imati veze s predispozicijom kritičara koji je neuobičajeno putovao sam ali je, i onkraj te predispozicije, melankolija bez prevelika učitavanja ispunila, gdjegod gotovo kao dominantan ugođaj, a gdjegod tek u naznakama, scene mnogobrojnih filmova jednog od najstarijih filmskih festivala na svijetu (osnovana još 1956), pružajući ugodan osjećaj slatke bolećivosti, pa i kontemplativna užitka, napose kada je filmove slijedila bogata kulinarska ponuda.

U ostvarenju prikazanu pri otvaranju festivala (činu za koji su zbog njegove kratkoće i jezgrovitosti organizatori zaslužili sve pohvale), cjelovečernjem crtanom filmu Azur i Asmar (Azur et Asmar) Francuza Michela Ocelota, inače poprilično jednostavnoj alegoriji o toleranciji i međusobnu uvažavanju rasne i kulturne različitosti, bez osobitih kinematičkih zadovoljstava, melankolija se više čuje nego vidi, u zavodljivim zvucima arapske pjesme koju junakinja pjeva dvojici dječaka. Jutro poslije, mogao se osjetiti nešto drukčiji, ali daleko snažniji osjećaj tuge za vremenom što nepovratno prolazi dok smo gledali maestralnu Hellen Mirren kao Elizabetu II, naslovnu junakinju Kraljice (The Queen) Stephena Frearsa, kako se, iznenađena i gotovo paralizirana emocionalnim ekscesima masa koje su oplakivale ne nekoga Božjeg pomazanika nego trivijalnu Kraljicu Srca, pokušava držati osjećaja emocionalne rezerviranosti i samokontrole. I premda je junakinja filma naposljetku prisiljena prilagoditi se novim vremenima, suptilan prikaz postupnosti te prilagodbe, prikaz u kojem nema mjesta brzim i površnim efektima i u kojem središnje mjesto dobivaju blizi planovi i sitne geste same Hellen Mirren te pomno gomilanje detalja, osim što plauzibilnim čini mentalno zbližavanje dvoje protagonista (Mirren kao kraljice i Michaela Sheena kao premijera) istodobno gradi diskretnu mrežu nostalgije u kojoj se kraljičin osjećaj, odgoj i prvobitni izbor nadaju kao neosporno superiorniji. Kraljica je, prikazana izvan konkurencije, bila vjerojatno najbolji film službenoga programa, a ranim je smještanjem u program na neki način inaugurirala i splet melankoličnih ugođaja s temom obiteljskih odnosa i prikazom osamljenih žena, splet koji se potom mogao uočiti u više filmova. Tako žene, majka i kći, u španjolskom filmu Žene u parku (Mujeres en el parque) Felipea Vege pate bilo od krize srednjih godina bilo od mladenačke tjeskobe, stanja koja su često vizualno konkretizirana kadrovima glumica samih u kadru, kadikad i u ispražnjenim ulicama, podsjećajući pomalo na neke veće filmove iz prošlosti. Junakinja filipinskog filma Kladioničarka (Kubrador) Jeffreyja Jeturiana sredovječna je skupljačica uloga popularnih igara na sreću, omiljena i poznata u sirotinjskim kvartovima Manile, ali temeljno sama, što potvrđuje i kraj koji do logične posljedice dovodi rastući osjećaj fatalizma i neizbježne propasti, osjećaj tako prikladan ugođaju sparine i tjeskobe što ga dočarava dinamična kamera. Fatalizam prožima i australski film Jindabyne Rayja Lawrencea, djelo u kojem junakinju, koja je kako saznajemo, već patila od depresije, duboko psihički uzmemiruje ponašanje njezina supruga koji je, otkrivši s prijateljima za izleta u ribolovu tijelo ubijene djevojke, svoje otkriće prijavio tek po završetku izleta. Film se, rađen prema noveli Raymonda Carvera, dotiče i problematike rasnih odnosa bijelaca i australskih starosjedilaca, a usprkos obiteljskom iskupljenju na kraju, zlo (ubojica) ostaje nekažnjeno, što podcrtava ugođaj nelagode, razvidan i u tipično australskim vizualizacijama nepreglednih krajolika i još divlje prirode u kojoj čak i kupanje junakinje ili djece proizvode iščekivanje tragedije. I u dva čista ženska filma, švicarsko-njemačko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji Gospođica (Das Fräulein) Andree Štaka, nagrađenoj nagradom međunarodne kritike i mađarskome Svježem zraku (Friss levegö) Ágnes Kocsis, svi su ženski likovi — tri žene različitih generacija, a i etniciteta (Marija Škaričić, Mirjana Karanović i Ljubica Jović) koje se stjecajem okolnosti nađu na zajedničkom radnom mjestu (restoranu) u prvome, odnosno majka i kći u drugome — sami i/ili osamljeni, kako u fabulama tako i, često, u kadrovima, napose u mađarskome filmu čija se naslovna metafora neprestano konkretizira (majka, čuvarica u javnom zahodu, iskušava razne osvježivače zraka, a kći neprestano otvara prozore), a koji, ne samo temom nego i izgledom glumica, a i nagnućem duljim kadrovima nedvojbeno priziva u sjećanje ostvarenja Marte Mészáros iz1970-ih. Krhke i osjetljive (često ne samo duševno nego i pojavom poput mlade Izabelle Hegyji u Svježem zraku), u potrazi za trajnijim emocionalnim ispunjenjem, žene su u tim filmovima svjesne da ispunjenja nema i stoga temeljno tužne. Nigdje pak u Valladolidu nije tuga dosegnula toliki stupanj poetičnosti kao u krupnim planovima djevojčice što šuteći gleda u druge likove u iranskome filmu Zima je (Zemestan) Rafija Pittsa, ili pak dugim kadrovima sumorne provincije u nekom očito najokrutnijem mjesecu, popraćenima melodičnim izvanprizornim zvucima fatalističke pjesme o beznađu u istom djelu.

Ipak, da ne bi netko pomislio kako su melankolija, tuga i depresija stanja kojima su sklone isključivo žene, valja naglasiti da su u Valladolidu i mnogi muškarci očitovali slične značajke. Sveprisutna melankolija spomenutog iranskog filma prirodno je prožela i sve njegove muške likove, tako da je jedan na kraju završio i ekstremnom posljedicom tog osjećaja, samoubojstvom, našla se ona, isprepletena s gorkom ironijom i u sudbinama likova dviju prvih i najboljih epizoda neujednačena omnibusa Gorana Paskaljevića Optimisti, nagrađena inače Grand Prixom festivala, u pričama kojima dominira glumačka figura Lazara Ristovskog, o čudotvorcu u poplavljenom selu, za kojega se naposljetku utvrđuje da je benigni bjegunac iz umobolnice te o ocu čiju kćer siluje njegov poslodavac mafijaškoga podrijetla. Osjećaj uzaludnosti napora i izostanka priznanja bio je itekako prisutan u sudbinama likova, Arapa, Berbera i crnih Afrikanaca, u borbi za oslobođenje njihova kolonijalnog gospodara, Francuske Republike, od nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu u ratnom filmu Domoroci (Indigea nes) Rachida Bouchareba, prikazivanim pod (poprilično ironičnim) engleskim naslovom Days of Glory (Dani slave), a čak je i najskuplji egipatski film svih vremena, Zgrada Yacoubian (Omaret Yacoubian) Marwana Hameda, inače tipična filmska sapunica, otkrio natruhe melankolije u (pseudo)dokumentarnom početku o dekadenciji veličanstvenoga zdanja te u prikazu sudbine ostarjela zavodnika kojem ostaje tek sjećanje na izgubljeno vrijeme. Prisjećanja na slavne dane tvorila su pak sam temelj strukture filma kojim je festival zatvoren, dugometražnoga dokumentarnog ostvarenja Paula Crowdera i Johna Dowera Jednom u životu: izvanredna sudbina njujorškog Cosmosa (Once in a Lifetime: The Extraordinary Story of the New York Cosmos), o usponu i padu (pravog) nogometa u Sjedinjenim Državama potkraj 1970-ih.

Napokon, kao što na festivalima često biva, i ovdje su se najbolji filmovi našli u popratnim programima, ciklusu filmova o novinarima (gdje su melankoliju i nostalgiju kritičara, a zbog bolje filmske prošlosti, budili već sami naslovi kao Njegova djevojka Petko, As u rukavu ili Dok grad spava), restauriranoj verziji Bunm uelove ekranizacije Robinsona Crusoea, a, u smislu ovdje više puta spominjana osjećaja, možda najviše u kratkoj retrospektivi filmova Satyajita Raya, retrospektivi koja je prikladno započela slavnim prikazom destruktivne opsesije u Glazbenom salonu (Jalsaghar), s protagonistom kao veoma melankoličnom figurom osamljenoga starca u tornju.

U tom je smislu bilo dosta razloga da se uživa u ljepotama vizualizacija tuge u Valladolidu, koji se tih dana i sam našao u, uvijek pomalo melankoličnom indijanskom, iliti po naški babljem, ljetu.

Bruno Kragić