Kvaliteta u gužvi

Kvaliteta u gužvi

Sa stajališta jazza, percepcija je sviranja Lovanova noneta ipak nadišla avangardu Shorterova kvarteta, ostavivši najbolji dojam ovojesenskog Jazzga

I ove je jeseni do besmisla natiskan program međunarodnih festivala jazza u Zagrebu (čak su tri od njih strpana u desetak dana, a dva su istodobno održana u istom prostoru) nametnuo problem, što od svega toga vrijedi popratiti. No izbor i nije bio tako težak, jer se od lanjske godine Zagrebački jazz festival, ili Jazzg, financijskom i programskom snagom nametnuo ostalim, održanim u metropoli s tek jednom iznimkom; nonet je veterana cool i modernoga jazza, Leeja Konitza svoje mjesto morao naći u programu Jazzga, a ne u sklopu No Jazz Festivala, funkcija kojega se svela na neku vrst alternativne angažirane scene. No i ta je stekla stanovit profil očito mlađe i u jazzu ne baš pravilno educirane publike.

Program bi se ovogodišnjeg Jazzga mogao najkraće opisati kao 2 u 4, jer su prvi i četvrti sastav sudili u sferu današnjega suvremenog jazza, dok su druga i treća večer predstavile stilski profil bluesa, funka i komercijalnoga soula. Program je prve večeri pripao nonetu tenor-saksofonista Joe Lovana (1952), glazbenika koji je zanat oštrio u big bandovima Woodyja Hermana i Mela Lewisa, a danas visoko pozicionirana interpreta profilirana i sebi zadana jazza. Lovano je za svoj sastav pomno izabrao sudionike visoke izvedbene klase, kao što su: alt-saksofonist Steve Slagale, tenor-saksofonist Ralph Lalama, bariton-saksofonist Gary Smulyen, kontrabasist Dennis Irwing te sjajni mladi bubnjar Otis Brown. S njima Lovano u potpunosti ostvaruje koncepciju i zvuk izvrsnih aranžmana Willyja Smitha, posežući i za skladbama Tadda Damerona. Za pamćenje će ostati interpretacije Dameronove be-bop teme Good Bait te mala jazz-suita koju je od tri teme osmislio poznati Gunther Schuller. Kontroverzni se i nekad angažirani gitarist i vokalist James Blood Ulmer, kojem se pripisuje i autorstvo termina free funk, druge večeri festivala vratio dijelom korijenima svoga bluesa, ali s naglašenim rokerskim poimanjem toga pojma. Hendikepiran trenutačno zdravstvenim problemima, Ulmer nije pokazao sve što može, prepustivši veći dio vremena svom pratećem, ne baš najkvalitetnijem bandu, oduševivši ipak manji dio mlađe publike ne baš sasvim ispunjene dvorane, no očekivane euforije nije bilo. Tenor-saksofonist Pee Wee Ellis, dobroćudni debeljko, poznat nekad kao pouzdan suradnik nekih najistaknutijih jazz- i soul-orguljaša, sa svojim je sastavom koji se nije razlikovao od onoga s kojim je prije pratio Jamesa Browna, nastupio treće večeri. Upotpunivši grupu, koja bi zasigurno zadovoljila vokalne soliste poput Browna, dvjema mladim čagericama, alt-saksofonisticom i trubačicom, koje su Ellisu pomagale u izigravanju riffova i vokalnih fraza, Ellis je predstavio popularni program, na kakav smo navikli kod takvih crnačkih ansambala, izvevši u njem i nekoliko zapaženih solističkih dionica. Organizatorima je programa uspjelo saksofonista Waynea Shortera promovirati u zvijezdu festivala i na taj način napetosti posljednje večeri dovesti do fenomena pune dvorane. Shorter, o statusu kojeg u suvremenom jazzu ne treba dvojiti, nije se u stilu prave zvijezde pojavio na tonskoj probi, što će na početku koncerta kompenzirati usviravanjem tijekom izvođenja prve skladbe, što je, zanimljivo, u publike potaknulo burne reakcije i aplauze. Shorter sebe smatra autorom nove revolucije u jazzu, koju već poznajemo u terminima new thing i total music, u kojoj na račun nekih temeljnih uzanci jazza pretpostavlja još veću slobodu improvizacije. U sastavu je imao izvrsne glazbenike, pijanista Danila Pereza i kontrabasista Johna Patituccija, dok je bubnjar Brian Blade u načinu sviranja forte-fortissimo sljednik Jacka De Johnetta. Sa stajališta jazza, percepcija je sviranja Lovanova noneta ipak nadišla avangardu Shorterova kvarteta, ostavivši najbolji dojam ovojesenskog Jazzga, održana od 2. do 5. studenog 2006.