Krležina obitelj

Krležina obitelj

Ulomak iz knjige Krleža u sjeni Terezije, Matica hrvatska, 1998.

U odnosu prema svojoj obitelji Miroslav Krleža bio je vrlo suzdržan. Imao je roditelje, od starijih predaka spominje s puno topline samo baku po majci, Tereziju Goričanec, a od svih ostalih srodnika jedino tetu Pepu, Josipu Horvat–Navratil koju je naslijedio. Svi ostali rođaci bili su tek usputne imenice. Potomaka nije imao. Rekao je: »Nisam nikad osjećao instinkt da bih morao imati djecu, živio sam vrlo neurednim i često opasnim životom, te sam logično razmišljao i o egzistenciji svoje djece pod takvim okolnostima.« I još jedan razlog. »Znam sve svoje u obitelji i nisam želio da mi djeca ni na koga sliče.« Svega četiri bitna imena u životu triju generacija dviju familija. Ako se tome pribroje i istinski prijatelji, a oni su bili gotovo jednako brojni, onda je Miroslav Krleža bio doista usamljen čovjek.

Od oca ga je dijelio nepremostiv ponor. Nije krio njihov odnos, ni distanciju, ni animozitete koji su ga karakterizirali. Vrijeme i smrti nikada ne ublažuju stvarne obiteljske mržnje. One su se zbile odviše blizu, u zatvorenom krugu, bez ikakve mogućnosti maskiranja. Suviše su bolne i intimne za oprost ili zaborav. Oca je definirao u svega nekoliko rečenica:

Vrlo okrutan, strog i samoživ. Nisam ga volio, mislim ni on mene naročito. Mislio je da je ovo što radim na granici kriminala, držao me čudakom i protuhom, da ništa što činim nije prema pravilima lijepog ponašanja.

Bio je to odnos bez tajni i bez očekivanja, jasan, oštrobridan, okrutan. Stoga ne i bolan jer bol dolazi samo iz ljubavi. Takva čarolija ljubavi koja ništa ne pita, a sve zna, ili barem nastoji znati i razumjeti, bila je, dakako, Krležina majka.

— Ja sam vrlo teško primio smrt svoje majke. Dugo sam taj bol i prazninu nosio u sebi — sjeća se Krleža. — Iako nisam bio sin prema njenoj želji, ona je ipak mene u svemu s ljubavlju pratila. Čitala je moje tekstove, išla na moje premijere i sve joj je to imponiralo. A bio sam njezina velika nesreća. Komunist! Bezbožnik! Čovjek o kome novine tako reći svakodnevno donose najcrnje tekstove. Afere se pletu oko mene, nespojive s građanskim ponašanjem i ne znam već što ne. Sve je to tako, ali majka je majka, ona voli i oprašta. Majka, to je duboko nerazjašnjeno more u nama samima. Majka je uostalom biološki pojam, to je mama — sisa, mlijeko, hrana, život. To je majka...

Nije bio Krležin običaj da tako direktno, tako jasno i jednostavno govori o svojoj intimi, o osjećajima. Epizoda o majci uvođenje je u krug posvećenih obiteljskih tema, to je govorenje o onim izuzetnim i posve malobrojnim osobama koje volimo prekogrobno. Raskol s ocem ne ulazi u istu kategoriju odnosa. To je oštar rez, bez krvi i bez brazgotina. U prethodnom odlomku najbliža Krleži bila bi rečenica o majci koja je »duboko nerazjašnjeno more u nama samima«. Iskazati stvari posredno, efektnom slikom koja se pamti, ali u kojoj istodobno postoji nužna distancija i nemogućnost neposrednog dodira, mnogo je primjerenije Krležinu stilu i njegovoj zatvorenosti. Elokvenciju, naime, nikada ne treba brkati s otvorenošću.

Krleža je bio briljantan, gotovo zavodljiv kozer i upravo je njegova blistava elokvencija bila sredstvo odmaka i zaštite od ljudi. Ona je izuzetno uspješno krila koliko je bio zatvoren, zapravo oklopljen riječima koje je, s promišljenom lakoćom, prosipao u slapovima pred zadivljene, blokirane i zavedene slušatelje. Bio je sjajan glumac (ali i režiser istodobno) i uživao je u takvim predstavama. Zato je mogao biti odmaknut i prisutan, okružen ljudima, u središtu pozornosti, a nedotaknut i sam.

Nikada u životu nisam čuo da je za bilo koga rekla nešto ružno. Nikada ničije negativne crte nije iznosila. Uvijek je ljude branila. Pogotovo u familiji — tetke i rodbina pa različite intrige, a ona je uvijek našla onu dobru ljudsku stranu, i iz njezinih se usta nije mogla čuti ružna riječ.

Na njenom je sprovodu bilo mnoštvo svijeta. A kad sam te ljude dobro pogledao, onda sam zapazio da je tu bilo zapravo pedeset posto prosjaka.

Ima dosta gorčine u pričanju ove scene s prosjacima na majčinu sprovodu, nakon toliko godina. Iskaz naoko posve neutralan, ali činjenica da ta davna pojedinost nije zaboravljena, da je još živa i svježa i da je bitni, konstitutivni element priče, usprkos nataloženom vremenu i cijelom, događajima izuzetno bogatom upravo burnom Krležinu životu, sama za sebe govori poglavlja, mnogo više od svega što se moglo iskazati riječima. Danas ovu minijaturu doživljavamo kao mogući kontrapunkt »svečanom banskom gala–pogrebu Presvetle Gospođe Hortenzije Emerički de Emericzi rođene plemenite Habdelić–Zdenčajdvorske«, ili je protokolarna banska posmrtna parada kontrapunkt priči o prosjacima.

U mnogoljudnoj galeriji likova koji žive Krležianu, u tom istinskom, gusto napučenom svijetu koji je literatura, Terezija Goričanec posve je izuzetna pojava. Ako tekstove distribuiramo prema unutarnjoj kronologiji Krležiane, prema vremenu nastanka, a ne datumu njihova objavljivanja, prvi put to ime nalazimo, gotovo usputno spomenuto, u dnevničkoj bilješci zapisanoj 1916. (dva desetljeća prije pojave Balada Petrice Kerempuha), a tiskanoj čak pedeset i šest godina kasnije, 1972, u časopisu »Forum«. Epizoda nije uvrštena u Davne dane u kojima je godina 1916. opsežno zastupljena. Sjetimo se, recimo, već kultne bilješke o kajkavštini koja »odozdo pljuje po gospodskim čizmama koje je gaze«, zabilježene uz 16. ožujka 1916. Terezija Goričanec ulazi, dakle, u Krležianu u časopisu, uz gotovo šezdesetogodišnje zakašnjenje, pod sinonimskim nazivom Stara Mama i podnaslovom

Zapisi bez datuma:

Jedan trenutak iz davnine. Na povratku iz Maksimira sa Starom Mamom. Laščina. Pretrčala je lisica na rubu šume i, preskočivši oranicu tamnosmeđu, u boji čokolade, nestala u rosnatom sumraku. Nepojmljive li strave: živa lisica! Jedna ribica zablistala je na udici dječaka, nad čađavim muljem močvare pod ciglanom. Graktale su vrane. Sve je bilo sivo. Ja sam u vunenoj mrežici vukao svoju crveno–zlatnu loptu. Onda se javilo zvono Svetoga Petra sa dna drvoreda. U sumraku. Iz daljine.

To je moglo biti jeseni 1901, možda godinu dana kasnije, kasnije nikako, jer je Stara Mama koncem 1902 otputovala u Pariz.

Slijedi zatim, prema spomenutoj logici kronologije, bilješka uz 1. 12. 1917. »Naveče u 11 sati i 30 minuta« iz nezaobilaznih Davnih dana. To je kratka, umetnuta rečenica, odvojena od konteksta zagradama, bljesak pamćenja potaknut kadrom koji se istodobno događa:

Povratak u punoj mjesečini. Žute, trepetljive svjetiljke u daljini, svijetlo–svilene koprene kojima su ovijene južnjačke, blistave zvijezde, žuto–fosforni kolut oko mjesečeve ploče (mesec je v dvorišču, govorila je Terezija Goričanec). Sentimentalna šetnja Promenadom, Ilicom oko Rudolfove kasarne, četiri hiljade Engleza palo je pred Combray–em.

U najtežem razdoblju Krležina života, u gluhim, smrtonosnim, okupacijskim godinama, kad je svaka noć posljednja i svaka je beskrajna vigilija, sva su Terezijina pretkazanja zli glasnici, ali su istodobno svjedočanstvo mudrosti starije od života samo jedne generacije. Potpuno, krajnje beznađe, izolacija, život u uskom prostoru prezenta, bez vjerovanja u sutra. Prijatelji su mrtvi ili iza horizonta koji može dogledati. Preostaju jedino razgovori s mrtvacima:

18. 1. 1943.

Nedjelja. Snijeg. Dolazi jugo. Mutne vode. Zli simboli u smislu naše stare mame i njenih proročanstava, a sve u vezi sa žuborom žljebova, sa preranim dolaskom proljeća, sa južnim vjetrovima. Prokletstvo je to, velika nesreća se sprema, kad u siječnju žubore vode, govorila je mudra i vidovita Terezija. Ruši se snijeg sa krovova noću u muklim odjecima grmljavine. Čitavu noć vikali su pijani kirijaši u Radišinoj. Još uvijek se kreću današnjim motoriziranim svijetom panonski konjski transporti. U kakvim sve armadama nisu bogove skidali s neba jadni naši kočijaši sa svojim jadnim konjima. Zar zaista dolazi proljeće?

Kronologija tiskanja Krležinih djela pokazuje, međutim, posve drugačije odnose. Ishodišna, nastupna proza Terezije Goričanec postalo je, stjecajem okolnosti, Djetinjstvo u Agramu 1902–3, »tekst nastao u posebnim uvjetima, u mjesecu julu 1942«, a objavljen u časopisu »Republika« broj 12, za prosinac 1952. Tako Djetinjstvo prethodi svim prije citiranim tekstovima, iako su oni, osim posljednjeg, ratnog nastali dvadesetak godina ranije. Stara Mama izašla je pred publiku u svom najboljem izdanju, sa svojim kajkavskim sentencijama, s pretkazanjima, ljekovitim travama, praznovjerjem i religioznošću. Njezine mudre i sočne kajkavske opservacije, kazivanja o životu i ljudima, Bogu i vjeri, kruhu i konjima, njezine dijagnoze i ocjene, cijeli njezin kajkavski vokabular i sintaksa bili su otkriće prvog reda i pobudili su osobitu pozornost publike i znanosti. Dotada se o Krleži, osim u vrlo uskim krugovima, znalo relativno malo, pa su ova otkrića djelovala senzacionalno.

Činilo se da Krleža konačno diže zastor iznad brižno čuvanih obiteljskih pojedinosti, da se vraća duboko u djetinjstvo i traga za modelima jezika, za prvim slikama i starim vjerovanjima. Činilo se, isto tako, da je Krleža pogledao u zjene svog porijekla i otkrio svog najdražeg, jedinog pravog pretka, ali u ovom čarobnom tekstu o djetinjstvu Staru Mamu nisu promatrale udivljene oči njezina osmogodišnjeg unuka, već iskusni, pronicavi pogled najvažnijega hrvatskog književnika koji, u vremenu dok je pisao Djetinjstvo (srpanj 1942), nije vjerovao da će preživjeti rat i pedeset i prvu godinu života.

Ako je ovaj napis bio pokušaj da se narkozom sjećanja i sna dosegne i literarno rekonstruira čudo djetinjstva, onda je u tom pothvatu Krležina memorija bila na ozbiljnoj kušnji. Valjalo se vratiti više od četrdeset godina unatrag, do čarolije »nekoliko stotina sumračja« provedenih s bakom, do sebe–dječaka i prepoznati sve znakove toga vremena. Krleža je imao sjajnu, gotovo nevjerojatnu memoriju, pamtio je podatke koji su zadivljavali okolinu, ali podrobnosti ove retrospekcije otvaraju mnoge dileme.

Je li moguće, recimo, da dječak od osam ili devet godina tako dobro memorira bakine kajkavske replike, koje nisu bile nimalo bezazleni, lako upamtljiv tekst, da ih nakon četrdesetak godina odrasli čovjek, Krleža može superiorno zapisati? Kako je, osim toga, Miroslav Krleža kroz to dugo razdoblje mogao izolirati ove rečenice od svega što je slušao, čitao i što je sam govorio i napisao, da bi intaktne, autentične i samo Terezijine dočekale upis u Djetinjstvo u Agramu u srpnju 1942? O vlastitom pamćenju Krleža sredinom 1980. sudi vrlo strogo:

(...) Sva moja intenzivna interesovanja prestaju otprilike 1962. ili 1963. Do 1963. mislim da znam svaki tjedan. Od 1941. znam do 1950, do 1952, pa i 1954. moglo bi se reći tjedne iz dana u dan, ali od 1954. do 1963. već je mnogo slabije, a od 1963. preskakujem čitave periode. Moj interes je bivao sve manji, jer sam sve stariji i umorniji. Neobično živo pamtim 1915, šesnaestu, sedamnaestu, osamnaestu, devetnaestu, dvadesetu, dvadeset prvu, dvadeset drugu, dvadeset treću, dvadeset petu, dvadeset sedmu, dvadeset devetu, trideset prvu, drugu, trideset četvrtu, petu itd. Sve to znam čak sezonski. Znam kakva su bila ljeta, zime, kako je bilo vruće, kako je bilo hladno, kakvi su se događaji zbivali, kakva je bila štampa i što je pisala, kakve su bile diskusije i mnogo drugih stvari. Od pedesetih do šezdesetih pratim samo ono što je bilo u vezi s određenim identifikacijama ili pisanjima, ali, vidite, one detalje našeg susreta u »Triglavu«, koji je tako zanimljiv da bih ga se morao živo sjećati, pamtim mutno i blijedo. Rekonstruirao sam ga na osnovi onoga što ste pričali i sad se sjećam svega, sve mi je jasno od susreta u Zavodu, pa u »Triglavu« i od intervjua u »Svijetu« o jeziku pa naovamo. Ali, vidite, sve je trebalo obnoviti, to je jedna od rupa koje nastaju kad čovjek ostari.

Prema Krležinim navodima on, dakle, »neobično živo pamti« sve što se zbivalo od 1915. do 1931, zatim od 1941. do 1954, a njegovi intenzivni interesi i memorija polako opadaju nakon 1963. Krleža, dakako, pretjeruje u ovim ocjenama, pamtio je on sjajno i desetljeće kasnije, ali je značajno da se godine koje spominje poklapaju s najintenzivnijim razdobljima u njegovu životu i stvaranju. Djetinjstvo u Agramu godine 1902–3, tekst kojem ćemo se stalno vraćati i ispitivati ga iz raznih kutova, nastaje, znači, u »sretnom« razdoblju, u srpnju 1942, u doba pune koncentracije Miroslava Krleže. Napis koji smo netom citirali, koji donosi Krležine globalne procjene vlastitih sposobnosti ne spominje, međutim, uopće kako je pamtio godine 1901. ili 1902, kad se dogodilo onih »nekoliko stotina sumračja«, kako izgleda otprilike godina čarobnog druženja sa Starom Mamom. To što Krleža fenomenalno pamti od 1941. do 1954. za nas nema nikakva značenja jer ono što je trebalo memorirati, pod uvjetom da je Djetinjstvo u Agramu 1902–3 doista autobiografska proza, dogodilo se četrdeset godina ranije. Je li godina 1942, sa svim onim što se tada događalo Miroslavu Krleži, najpogodnije razdoblje za evokacije i retrospekcije, posve je drugo pitanje. Osim toga, tadašnja tragična zbivanja vrlo su vjerojatno zasjenila, djelomično deformirala ili znatno poremetila prvotno zapamćenu sliku.

U srpnju 1942, šest godina poslije ljubljanskog prvotiska, a četiri godine uoči definiranja korpusa Balada Petrice Kerempuha u ediciji Nakladnog zavoda Hrvatske, u tjeskobnim ratnim bdjenjima, iz nikotinizirane i narkotizirane memorije izranjao je čudesni, upravo nevjerojatni lik Terezije Goričančeve, jedinog pravog Krležinog pretka, jedinog pretka kojeg je doista želio:

(...) Kosa joj je bila crna kao ebanovina, gusta, silan talas do koljena, a mirisala je bogato po nekom miomirisnom ulju. Miris te njene bujne kose, koju bi raščešljala svakog jutra, razgovarajući nešto sama sa sobom dok je još bio sumrak te se sve još razabiralo u obrisima, to su bili pjesnički i intenzivni početci svitanja naših magičnih pjesničkih dana.

Lik ove »barokne stare žene« Krleža je gradio/rekonstruirao s najvećom pomnjom. Samo s jednim stvarnim vizualnim elementom — kosom (čudesnom s obzirom na njezine godine, rođena je, naime, 1837), ali s naglašenom verbalnom komponentom, modelirao je osobu koju pamtimo samo po replikama iz, može se reći, druge ruke, po onome što nam je rečeno, što smo pročitali, da je govorila. Saznali smo tako što je Tereziji značilo sunce za oblakom, krvavo nebo, zvijezde na dohvat ruke, proljetna grmljavina, ćuk na krovu, glas sove, kukavica natašte, glas psa koji zavija noću, krepana riba u snu, mnogo mravaca u kući i mnoštvo drugih indikativnih znakova, ali nismo dobili ni najšturiji njezin opis. Nakon četrdeset godina Terezijina literarnog života o njoj ne znamo mnogo više od onoga što je Krleža htio da saznamo: da je izuzetno mudra, da je čudesna kombinacija religioznosti i praznovjerja, da je voljela mađarsku kuhinju punu oštrih začina i da joj je kosa bila crna kao ebanovina.

Mladen Kuzmanović