KRIMINALCI BETONA

Projekt nove splitske rive samo je odraz tranzicijskog i kriminalnog urbanističkog razvoja Hrvatske, nasilja provedena na razini gotovo svakoga grada, manjeg ili većeg turističkog mjesta. Početni je paradoks u ovom: Hrvati navodno imaju dobro graditeljstvo, priznato i u svijetu, a s druge nam se strane gradovi degradiraju iz dana u dan, umjesto tenkova iz nedavnog rata, sad rovokopači i miješalice kao nova božanstva krstare ulicama i obalom te nagrđuju i ruše sve pred sobom. S jedne se strane dakle hvalimo da imamo i dobre arhitekte koji dobivaju međunarodne nagrade, održavaju se ugledni skupovi arhitekata koji dovode svjetsku elitu, a s druge strane gledamo sve one užase od zgrada, čudovišta urbanih i apartmanskih vila, poslovnih nebodera, zdanja nevjerojatne vulgarnosti i pretencioznosti nikla preko noći, na koja se, nota bene, žale i sami ti arhitekti, kao da to nema veze s njihovom strukom, nego samo s naručiteljima koji su lišeni bilo kakva osjećaja za ukus. Postoji li uopće neka veza između ta dva fenomena, između dobronamjernih arhitekata i pohlepnih investitora koji ih ponižavaju? Između naoko neutralnih javnih natječaja o kojima obični građanin mnogo ne zna do dana izvedbe i zainteresiranih gradskih moćnika koji favoriziraju neke projekte na račun drugih? Primjer nove splitske rive pokazuje da postoji uska sprega dvaju oblika tranzicijskoga kriminala, u kojemu je svatko unaprijed nevin prebacivši krivnju na drugoga, i da »kriminalci betona« o kojima je govorio Paucard ne samo da prosperiraju nego odolijevaju svim mogućim kritikama i prigovorima. Već otrcana izreka da je put u pakao popločen dobrim namjerama samo djelimice stoji u slučaju splitske rive. Jer da je popločen kamenom, mogao bi se, unatoč promašenosti projekta, barem potvrditi njezin smisao, a činjenica da sami arhitekti prikazuju betonizaciju splitske rive kao dio suvremene estetike u skladu je s dobro poznatim načelima po kojima staro treba uništiti da bi se napravio bolji svijet. Za narod koji je pedeset godina pedagoški obrađen i podučen da marksizam nema nikakve veze s gulagom ili golim otokom, specijalističke teorije o »finoj arhitekturi koju šira zajednica ne razumije, što je jako tužno« (Waldgoni) uvijek prolaze, osnažene i međunarodnim uspjesima. Činjenica da je Studio 3LHD projektom uređenja splitske rive pozvan na izložbu u New Yorku znakovita naslova Novi javni prostori za rekreaciju dala je međunarodni legitimitet projektu pa se tako »Split našao u društvu gradova kao što su Barcelona, London, New York i Rio de Janeiro«, i bila je važnija od onoga što o njemu misle njegovi građani. Tu je došao do izražaja tipično provincijalni kompleks nasljedovanja trendova, »onoga što se u svijetu radi«, što je još jednom potvrdilo tvrdnju da je suivizam iliti escort jedini i najvažniji smjer u arhitekturi i općenito umjetnosti Hrvatske, blijed i sramežljiv odraz pobjedničkih estetika središta. U kojem su kontekstu pozvani u New York, odnosno da je zadana tema izložbe rekreacija, gdje je prije svega drugoga riječ o malim gradskim parkovima, zelenim površinama, mreži igrališta itd., manjim intervencijama u prostoru, a ne o središnjem i mitskom prostoru povijesnoga grada o kojemu ovisi vanjski izgled Dioklecijanove palače pod zašitotm UNESCO-a, mnogi su preskočili kao nebitno. Naime, pretvaranje rive u plohu, digitaliziranu plohu, piksiliziranu sliku, digitaliziran teritorij »definiran najmanjom jedinicom — pikselom« pokazuje da autori projekta od splitske rive žele dizajnirati mjesto slično nekom drugom, još sličnijem mjestu na planetu. Unificirano i sterilno mjesto, upakirano sličnim urbanim namještajem i materijalom kao svagdje na planetu; dizajnirati rivu za svaku klimu i za svako podneblje, rivu za sve zemlje i sve kulture. Valja joj oduzeti lokalnu dimenziju, koja je čini univerzalnom i jedino mogućom. Valja joj oduzeti tih tisuću i sedamsto godina povijesti, jer takvih gradova u Hrvatskoj, poput Dioklecijanova, kao što znamo, imamo na bacanje. Ta nova ploha, rasterizirana, nivelirana i Mjesečeva, poništava sve ljudske korake koje su nekad prošli splitskom rivom, oni kao da nisu postojali, to je gradnja ex nihilo s rovokopačem koji zadire u dubinu od dva metra kao da se priprema podloga za zrakoplovnu pistu, a usput posiječe pokoji korijen palmama. Na takvoj rivi nema se više što otkriti, nikakav kolorit, nikakav poseban temperament, ni tajna u predmorju koje je postalo ploha. I pošteđene palme djelovat će kao da rastu ni iz čega, iz tehnobetona, kao raskuštrani čuperci na glavama dinosaura, tek jučer nasađeni, a da nemaju baš mnogo veze sa svojom geometriziranom okolinom: one će postojati čisto fizički i stršati, relativizirane s dodacima još nekih smiješnih, ukrasnih mediteranskih nasada, jer su ionako ostavljene kao ambijentalna vrijednost i puka protuteža rugobi koja ih okružuje.

U toj purificiranoj varijanti rive kao soft-AFCA predviđaju se i divovski nosači tendi (6X6m), čelični glomazni stupovi, čelični nosači rasvjete, unificirane tende, rešetkasta struktura koja asocira na logore ili na brodske dizalice, i niz takvih urbanih pomagala, dok će interaktivna fontana stvarati »suvremeno svjetlosno-zvučno-vodene senzacije« namijenjene političkim masovkama i zabavno-estradnim vrištanjima.

Ma čekajte, pardon, riva je nastala poslije i nema nikakve veze s Dioklecijanovom palačom, mi ne diramo u nju, reći će autori projekta zanemarujući osnovnu orijentaciju palače prema moru, bez kojega toga velebnog zdanja ne bi ni bilo. Prikrivena mržnja prema kamenu, koji u sebi sadrži sedimentaciju prošlosti, posebno je poglavlje u toj tužnoj priči. Kamen dolazi iz središta zemlje i odražava njezinu tektonsku narav i telursku silu, dekorativan je stoga što svaka njegova žila i pora odražava memoriju postanka svijeta, pa onda tako i komunicira s prošlošću Dioklecijanove palače; a beton dolazi već spravljen u miješalicama, ili u gotovim pločama koje se infantilno slažu u višebojne pravokutnike na petnaest tisuća četvornih metara, a kad se jednom ukruti neživotan je i ružno stari. No, za naše je arhitekte riva u prvom redu higijenski problem, jer beton se po njima manje prlja. I podoban je za velika okupljanja mase kojoj je riva odsad namijenjena, a ne individualnom čovjeku, kojega će se morati tražiti svijećom unatoč silnu osvjetljenju odozdo i od strane interaktivne fontane. Ako je istina da prostor oblikuje ljude, onda se na budućoj rivi, prema predloženoj simulaciji, više neće susretati Splićani, nego neki preoblikovani ljudi drugoga temperamenta i novi naraštaji stvorenja koja će preskakati betonske grafike i druge artefakte na petnaest tisuća kvadrata.

U svojstvu odgovora, Studio 3LHD podsjeća ignorante da je beton još postojao u starome Rimu, čime ponavljaju lekciju studenata prve godine arhitekture, pa se tako čini da ovim projektom još i prosvjetljuju Splićane obećavajući im za utjehu da će u svom kemijskom laboratoriju »spraviti dobru recepturu betona s aditivima koji mu poboljšavaju vrijednost«. U njihovoj tvrdoglavoj ustrajnosti ogleda se mentalitet današnjeg arhitekta obuzeta betonom kao kapitalist novcem. Poput demiurga, on smatra svijet gradilištem, i želi ga se dočepati ne bi li ga modelirao, premodelirao, fabricirao, restrukturirao, rastavio i iznova sastavio, danas digitalizirao u ulozi »rekreacije« i »novih suvremenih potreba« prema postavkama one simplističke religije koja je stavila u optjecaj magičnu riječ modernizacija: »Svako vrijeme ima pravo na svoj izričaj«, tvrdi jedan od autora projekta Begović, što automatski podrazumijeva jednadžbu po kojoj je inovacija ekvivalentna razvoju i napretku čovječanstva. Diktatura te temeljne dogme i dalje je na snazi. Neskrivena je ambicija ureda poput Studija 3LHD da dadu svoj pečat vremenu, ma koliko inferiorni bili u odnosu na prethodnike, koje implicitno omalovažavaju. Ne kažem da bi, prije negoli se uopće upuste u crtanje rive, trebali pročitati Tomu Arhiđakona ili Novakovu Povijest Splita, nego barem poštovati elementarnu humanističku kulturu od Frane Bulića do najnovijih otkrića Mladena Pejakovića, jer bi im spoznaja da je grad Split, među inima, građen i u funkciji Sunčeva kretanja, usklađenosti s vjetrovima i morem mogla samo pomoći, a iz njihova projekta vidi se da o tome ne znaju baš mnogo. »Već je dva stoljeća čovjek htio promijeniti svijet, sad je došlo vrijeme da se on sačuva«, rekao je Lacroix zagovarajući proroka Nou naspram Prometeju, koji je bogovima ukrao vatru ne bi li herostratski potpalio hram. Čovjek koji dolazi na svijet u jednoj civilizaciji pronalazi neusporedivo više bogatstva nego što ga sam donese, i mora osjećati barem minimalni dug.

Drugim riječima, i najmimetičniji historicistički zahvat tipa Viollet-le-Duc ili Bollé iz prohujalih vremena, ma kako neplodan bio još uvijek je bolji od nasilnog i radikalnog modernog projekta koji ne poštuje naslijeđe. Prevedeno na današnji rječnik, čak je i stari asfalt rive bolji od betonskih grafika (kojima se možemo diviti najviše iz aviona), kao što je to već pokazalo neslavno iskustvo zagrebačkoga Cvjetnog trga ili betonizirane trogirske rive: ukoliko ne uspiješ napraviti bolje nego što je zatečeno, onda ne mijenjaj, nego poštuj i obnovi postojeće. Umij fasadu onakva kakva je bila i ne diraj joj plastiku, vijence, konzole i štukature, umij rivu i ne diraj joj more. No, u Hrvatskoj tako neće ići jer samo pedagozi amnezije imaju veliku tradiciju, a oni preziru govor ulice jer ih podsjeća na neke demokratske obveze. Sretna je i nepredviđena okolnost u cijelom sukobu što su se građani grada pod Marjanom ipak pobunili. Možda prekasno (dijelom i zato što su bili neinformirani), ali su se ipak probudili, trgnuli iz letargije, rastrijeznili od prijetnje nadolazećega barbarstva shvativši da se ruši tlo pod njihovim nogama, tlo njihove druželjubivosti i tlo njihove čežnje za morem, kojoj je riva taktilna slika. Pobunili su se protiv grada koji će dušu zamijeniti čelikom, praksitelima, betonskim mandalama i štekatima koji će se automatski zatvarati na udare vjetrova. Pohrlili su u pomoć starom kamenju na rubovima palače, kao što je Petrasov Marović pohrlio u pomoć starom groblju na Sustipanu. Ali njihova gesta otpora zasad ostaje donkihotska i mediji je prikazuju kao lokalni folklor grintavih Splićana, koji će s vremenom proći kad konačno pobijedi udružena volja političkih mogućnika i njihovih izvršitelja. U novonastaloj aferi najgore je što se na tako krupan problem nadovezala neplodna rasprava između tzv. tradicionalista konzervativaca i naprednih futurista koji bi htjeli osuvremeniti prostor, što samo zamagljuje bit problema. A bit je problema da se treba suprotstaviti snagama destrukcije, zanemarivanja i prevelike modernizacije, trima oblicima današnjeg nihilizma.

Dražen Katunarić

Snimila Ivana Mandić Hekman