Iza neistina i podmetanja

Iza neistina i podmetanja

Nacionalna zaklada za znanost raspisala je ovih dana javni natječaj za povratak hrvatskih znanstvenika koji žive i rade u inozemstvu. U načelu, za početak se nudi mjesto koje povratnik zaslužuje prema hrvatskim zakonima i kriterijima, sto tisuća eura za istraživački rad i dva-tri znanstvena novaka

Tu vijest pak gotovo nitko ne tumači pozitivno. Jedni kažu da je to samo oblik javne promidžbe Ministarstva znanosti a time i ministra Dragana Primorca, drugi da se nitko neće vratiti (Tko je lud vratiti se u ovo siromaštvo i kaos), a treći da će se vratiti tek neuspješni i trećerazredni znanstvenici, pa će se stanje samo pogoršati. O čemu je riječ?

Prvo, ta je inicijativa hvalevrijedna, čak i da ne uspije. Doduše, neki je jasno (i — s pravom) prepoznaju kao nastavak Tuđmanove okrenutosti hrvatskoj dijaspori, pa joj žele smrt prije rođenja; drugi su pak slabi, razočarani i bez vjere, pa odmah misle da je svaka inicijativa ili prijevara ili da neće uspjeti. Ni jedni ni drugi ne zaslužuju riječi komentara. To je zapravo povijesno vrijedna inicijativa, javna i legalna, kojom se trebamo ponositi, kod kuće i u inozemstvu, Boga moliti da uspije i tom uspjehu svim silama pridonijeti.

Drugo, već se vratilo dvadesetak ljudi! Iako su o tome novine pisale, a te je znanstvenike primio i premijer Ivo Sanader, sama vijest nije izazvala dovoljno oduševljenja u hrvatskim medijima ni u hrvatskom narodu. Predlažem da sve te ljude hrvatski mediji intervjuiraju i provjere zašto su se vratili, kako im je u Hrvatskoj i — jesu li bili vrijedni našega truda, novca i dobrodošlice.

Treće, oni najslabiji, pa zato i najironičniji, govore da nama ti znanstvenici zapravo ne trebaju, jer da mi imamo dovoljno dobrih znanstvenika, samo nemamo dovoljno novca, a to je — upravo suprotno od zbilje! Hrvatska je znanost toliko slaba da bi joj dobro došli i trećerazredni znanstvenici međunarodnog ugleda.

Ipak, problem s povratkom znanstvenika u Domovinu postoji, nije poznat, i dosta je neočekivan: na međunarodnoj sceni ima malo, premalo hrvatskih znanstvenika kao takvih koji uopće dolaze u obzir za povratak. Pri pregovorima otkriva se da se oni koje bismo željeli u domovini — ne mogu vratiti. Riječ je bez iznimke o domoljubima, i razlozi njihova odbijanja samo su osobni: borba za svaki dolar, djeca u skupim školama, novac uložen u nekretnine iz kojih se ne može povući bez velika poreza, umor, bliza dolarska mirovina… Kad se tim osobnim razlozima suprotstave oni domoljubni — domovinska potreba za pameti, poštenjem i pomoći, otkrije se da bi se pregovori mogli nastaviti, ako bi se riješio osobni problem, koji je zapravo pitanje novca. I napokon — traži se veća plaća, američka, jer: Znaš li ti kolika je moja sadašnja plaća..!? (Znam, za američke je pojmove niska.). Budući da su po sadašnjim zakonima plaće u društvenom sektoru propisane, razgovori se tu prekidaju. Kao što je rekao Vito Corleone: »Tko ti prvi javi vijest, izdajica je«, tako moje iskustvo kaže: Tko pita za novac, neće se vratiti. I bolje da se ne vrati. Nesuđeni povratnik poslije se svojim kolegama iz dijaspore tuži da Hrvatska nema razumijevanja za naše ljude koji su uspjeli vani, i ne mari za stvarnu demokraciju, za stvarne vrijednosti, napredak i kako ga postići. Neki u tome uživaju i internetom šire loše vijesti i još ih vješto uvećavaju i usmjeruju u skladu s osobnim animozitetima. Zbog toga se doima da je natječaj doista promašen, beznadan, dakle vjerojatno tek neka nespretna samopromocija.

Procijenite sami. No, ne zaboravite: dvadeset se ljudi već vratilo!

Matko Marušić