Instrumenti rata

Instrumenti rata

John Coleman, Diplomacija prijevarom. Izdajničko ponašanje britanske i američke vlade, prev. Neđeljka Batinović, Detecta, Zagreb, 2005.

Broj bibliografskih jedinica o zavjeri kao fenomenu, o brojnim pojedinim urotama, kao i o najraznoraznijim teorijama zavjere, sada je već toliki da možemo govoriti o novom publicističkom žanru. Pribrojiti mu je i stanovit broj knjiga fiction-literature, jer su nastale ili po obrascu ili i konkretno nasljedovale neko od brojnih dokumentarističkih djela spomenuta profila. Tolika količina naslova svakako traži stanovitu selekciju. Trebalo bi za početak publicističku literaturu s temom zavjere ugrubo podijeliti na ozbiljnu i neozbiljnu. Između tih dviju skupina smjestili bi se brojni podrazredi, od onih pisanih s ozbiljnim namjerama, ali natrunjenih pokojim neozbiljnim podatkom, pa do neozbiljnih djela u čijem se kukolju pronađe i pokoje zrnce žita.

Među ozbiljna djela toga publicističkoga žanra ubrojio bih svakako dvije sjajne knjige Williama Engdahla, Stoljeće rata i Sjeme uništenja. I jedna i druga počivaju na tezi o globalnim zavjerama, jednoj sa svrhom da se ovlada svjetskim energetskim potencijalima, drugoj s namjerom da genetički modificiranim proizvodima ovlada svjetskom proizvodnjom hrane. Zajedničko objema urotama jest slijepo nasljedovanje maltuzijanske dogme, na temelju koje se gradi zaključak o bezuvjetnim razlozima za redukciju stanovništa. Ma koliko zapanjujuće, Engdahlove teze u objema su knjigama sjajno obrazložene, bogato i precizno dokumentirane te stoga i najskeptičnijem umu barem donekle plauzibilne. On sam u jednom je intervjuu inteligentno otklonio aluzije o paranoidnosti teorije zavjere, lakonski pripomenuvši da je već i poslovni dogovor u kavani svojevrsna zavjera. Uvjerljivost Engdahl doseže ne samo temeljitim dokaznim postupkom, provedenim gotovo po načelima znanstvene kazuistike, nego i razotkrivanjem motiva zavjere i njihovom prozaičnošću. Kada shvatimo da imamo posla sa zavjerom interesa, sve postaje jasnije. Dobit, snažan zavjerenički motivator, ujedno postaje i logički eksplikator posve zadovoljavajući načelo dovoljnoga razloga.

Ako smo s njihove uzoritosti natuknuli Engdahlove knjige, gdje tada u odnosu na njih stoji pisanje Johna Colemana? Najprije, riječ je o podosta mutnoj osobi. Ono nešto podataka na internetu pruža tek nejasan ocrt za moguću biografiju. Ako je zaista riječ o nekoć visoko pozicioniranom djelatniku tajnih službi, treba se prisjetiti notornoga pravila da visoko mjesto na hijerarhiji u takvim strukturama vjerojatno znači i trajnu pripadnost. Dakle, ili je Coleman naprosto spretan blefer ili je osoba na zadatku. Drugo uključuje tada i ono prvo — obratno nije međusobno uvjetovano. Odnosno, kao osoba na zadatku, on nužno manipulira podacima, podmećući ih po nekom planu i sa stanovitom svrhom. Pitanje ostaje što mu je plan i kakva mu je svrha. Ako je blefer, to mu je nemoguće dokazati. On, naime, navodi niz točnih podataka i vjerodostojnih prosudbi, ali nudi i nemalen broj zaključaka, koji bi podjednako mogli biti točni ili pripadati području čiste mašte. Što god da je istina, njegove su se knjige dovinule rekordnih mjesta na listama uspješnica. Je li mu to bio i jedini cilj, možda nikada nećemo saznati.

Prethodno njegovo djelo objelodanjeno u Hrvatskoj, također uspješnica, Hijerarhija zavjerenika: komitet 300, dosljednije u strukturi, strože u dokaznom postupku, govori o urotničkoj skupini, čiji su članovi, navodno, nasljednici iluminizma, kultova Dioniza i Izisa, katarstva i bogumilstva, koji sebe, vjerujući u vlastitu moć, jednaku onoj starogrčkih bogova, nazivaju Olimpijcima. Nejasna je tvrdnja o njihovu bogu Luciferu – je li u pitanju metafora ili je djelovanje tih svemoćnika povezano ili istoznačno sa sotonističkim sljedbama. U početnom dijelu knjige Coleman navodi 21 konkretan cilj Komiteta. Ukratko i pojednostavnjeno, riječ je o globalističko destruktivnim nastojanjima sa svrhom potpuna ovladavanja nad svakim pripadnikom ljudske vrste. Usput, uništit će se industrija, znanstveni napredak bit će strogo nadziran, smanjit će se znatno broj stanovnika Zemlje, legalizirati droga i pornografija, uništiti nacija i nacionalni ponos, poticati vjerski fundamentalizam i terorizam, dati potpora stvaranju nadnacionalnih institucija, zatrti tradicionalni obrazovni sustav... Kada se trijezno razmotri Colemanova argumentacija, možemo uočiti da nam, slikovitim spojem neokonzervativističke logike, orvelijanske mašte i američkog izolacionizma, autor pokušava sugerirati da su temelji našega svijeta ugroženi i da svekoliki mozaik prijetnji i rizika možemo svesti na zajednički nazivnik — težnju Komiteta 300 da ovlada svijetom. Diplomacija prijevarom nastavlja istim smjerom, opisujući razarajuće učinke djelovanja Komiteta 300 na američku politiku i društvo. Eksploatirajući tipično američki strah od ljevice, Coleman izjednačuje socijalizam sa svim oblicima socijalnih programa, pak je tako i predsjednik Franklin D. Roosevelt »prvi otvoreno socijalistički predsjednik Sjedinjenih Američkih Država«, a Ujedinjeni narodi (»pijavica, bez korijena, parazit koji se hrani na svojemu domaćinu – Sjedinjenim Američkim Državama«) ni manje ni više nego »nastavak fabijanističko-socijalističke platforme«. Svakako, teze o UN-u kao instrumentu rata, a ne mira, o Mendeli kao vođi razbojničke horde, o jezuitima kao zlodusima izravno odgovornima za smrt Ivana Pavla I, itekako su atraktivne, ali ostaje pitanje njihove dokazivosti. Slično Michaelu Mooreu, Coleman u ime naroda nastoji prokazati varalice i manipulatore, no, za razliku od Moorea, istinitost njegovih teza niti je očita niti uvjerljiva. Pogotovu kada se, a tomu se utječe nerijetko, poziva na vlastite izvore informacija čiji identitet želi zaštititi tajnošću.

Svijetom možda vlada Komitet 300, možda su njegovi eksponenti i jezuiti i masoni i Mossad i komunizam i populizam i globalizam, ali je sve to jako teško dokazati. To da je, recimo, određena grupacija željela i uspjela ovladati izvorima nafte, savršeno je točno. No, zašto bi ta grupacija bila, zapravo, Komitet 300? To fantomsko tijelo u Colemanovu je pisanju postalo sinonim težnje za sveopćom moći, koliko i metodološki čarobni štapić za rasvjetljenje svih tajni suvremene kaotične i nejasne civilizacije. Problem sama njegova pisanja jest što na točnim činjenicama gradi pretjerane teze koje, i da su istinite, rijetko može ili želi potkrijepiti dokazima.

Antun Pavešković