Gorka humoreska

Gorka humoreska

U naslonjaču više ništa nije isto, čak ni romantična Webberova pjesma Memory, koja je na početku zvučala tako nježno, postaje agresivna, perfidna, groteskna

Udruga profesionalnih plesnih umjetnika Puls 13. i 14. studenog 2006, u ZKL-u, izašla je s premijerom Mekoslon. Rijetki su, i jezični znalci, u toj čudnoj, egzotičnoj riječi, koja kao da je pronađenu u Rječniku fantastične zoologije prepoznali časni domoljubni pokušaj Kozarca i Cara Emina za francusku riječ fotelj(a), zabilježen u Klaiću. Duhovita pojedinost, dosjetka koja budi radoznalost, ali i potvrđuje da se jezik ne može umjetno, isforsirano mijenjati... A tu smo već na području autorskog angažmana, koji je nedjeljiv dio stvaralaštva Katarine Đurđević, osjetljive i buntovne na paradokse svakodnevnog života. Već je prošla produkcija, zahtjevni solo za plesačicu, Tko mi je ukrao pupak?, privukla pozornost kako promišljanjem teme žene / samohrane majke, tako i zrelim scenskim rješenjima i izvođačkim nabojem. Mekoslon je sjećanje, prepoznavanje i razočaranje; gorka humoreska, prigovor hrabre osobe koja zbog toga još ne odustaje. Barem se nadam.

Priča je to o pjevu u sjajnoj krletki prekinutu crnim prekrivačem. Počevši od »nagrade kao sredstva kupnje duša« kako je to u razgovoru za »Vijenac« definirao Radovan Ivšić, zadovoljene taštine spremne na požrtvovnost gospodaru, pa intenzivno zajedništvo u jednakoj situaciji plesa marioneta, besmisleni, iscrpljujući u beskonačnu ponavljanju komercijalno isplativa (izvrsna cjelina izvedena u svjetlosnim kavezima na Private dancer), pa zanosni bunt i pobjeda, i onda, valjda neizbježno: podjela pri preuzimanju mekšeg oslonca; naslonjač je samo jedan. A u naslonjaču više ništa nije isto, čak ni romantična Webberova pjesma Memory, koja je na početku zvučala tako nježno, u novom kontekstu osobnog naboja, akcenta i namjere, mijenja značenje, postaje agresivna, perfidna, groteskna.

Predstavu izvode odlične, sigurne i izražajne u osviještenoj prisutnosti plesačica Ana-Maria Bogdanović i pjevačica Vesna Matana Matić, uz sjajan video Igora Pauške, koji kao da je na trenutak skinuo umjetnički i društveno revolucionarno doba prvih desetljeća 20. stoljeća, kad je Labanova trupa zorno, novim ekspresivnim plesom, predstavljala slobodna čovjeka, onoga koji osjeća, stvara i mijenja. Nezaobilazno svjetlo Miljenka Bengeza, uz točan, a nenametljiv kostim Davora Klarića i oblikovanje zvuka Roberta Nappholza uveliko su pridonijeli atmosferi i cjelovitosti doživljaja.

Maja Đurinović