Gdje je, dakle, istina?

Gdje je, dakle, istina?

Alain Badiou, Sveti Pavao. Utemeljenje univerzalizma, prev. Marko Gregorić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Smionost i teorijska inovativnost knjige o svetom Pavlu suvremenoga francuskog filozofa Alaina Badioua nalazi se u činjenici kako se autorova teza o nastanku novog subjekta na vrlo artikuliran način sukobljava s vremenom u kojem mnoštvo znanstvenih i analitičko–filozofijskih paradigmi pretendira na univerzalnu istinu. Ona se, smatra Badiou, nalazi u singularnom događaju i stoga ni znanost ni filozofija ne mogu polagati pravo na konačnu istinu, jer se ona nalazi upravo u stvaranju novoga subjekta, koji izmiče totalizirajućem diskursu znanja kao jedine istine. Ukratko, u knjizi Badiou interpretirajući nauk sv. Pavla uspijeva redefinirati staru filozofsku kategoriju subjekta kao »univerzalne singularnosti«. Ne kao kršćanski apostol ili svetac već upravo kao »mislitelj i pjesnik događaja« Pavao uspostavlja dramatičan rascjep u shvaćanju istine. Za razliku od njezine četiri glavne procedure (umjetnost, znanost, politika i ljubav) utemeljene na proizvodnji univerzalnosti, pripovijest o uskrsnuću Krista kao jedinstvenu i neponovljivu događaju donosi univerzalnu istinu koja se odupire poretku moći: režim diskursa znanosti (utjelovljena u antičkoj filozofiji) i diskursa zakona (utjelovljena u židovskom pravu) dva su aspekta jedne te iste figure dominacije. Novost i skandalozna izvornost kršćanskog diskursa nalazi se upravo u univerzalnoj logici spasenja, koju je nemoguće spojiti ili pomiriti s bilo kojim ljudskim zakonom ili ljudskom mudrošću. Uskrsnuće kao čisti događaj početak je rađanja novoga subjekta, koji nije podčinjen logikama znanja i prava; ne postoje dokazi o uskrsnuću, no upravo je njihova odsutnost temelj vjere i konstituens kršćanskoga subjekta.

U interpretaciji Alaina Badioua Pavao nije svetac niti je njegovo učenje primarno religijsko; on je zapravo antifilozof i antiznanstvenik. Pavao je naš suvremenik zbog toga što odbacuje mogućnost da istina može biti historijska, dakle predmet svjedočenja, nečije memorije ili zapisa. Ona ne može biti ni znanstvena s obzirom da je sophia (mudrost) zapravo môria (ludost). Istina svijeta nalazi se u iznenadnu i neočekivanu susretu, događaju koji se pojavljuje ex nihilo i singularnom kontingentnošću uspostavlja iskonsku proceduru istine. Subjekt takve procedure istine singularan je i univerzalan jer istina nije ništa doli neponovljiva događajnost čiji je rezultat univerzalni subjekt — tek onaj tko vjeruje u Krista raspetoga zaslužit će vječni život. Događajna istina obraća se svima, bez iznimke: subjekt univerzalne istine konstituira se upravo u procesu subjektivacije, procesu identifikacije sa singularnom pripoviješću. Istina je Jedno koje se putem singularnog (Kristovo uskrsnuće) obraća univerzalnom (cijelo čovječanstvo). U Badiouvoj knjizi predstavljen je radikalno nov koncept istinitosti koja nije vezana uz znanje, bilo znanstveno, umjetničko ili pak političko. Štoviše, ono je destrukcija svega političkog, kritika umjetničkog i radikalno odbacivanje mudrosnog. Najvažniji Pavlov aksiom upravo je ovaj: Jedno je nedohvatljivo ako nije dostupno svima bez iznimke. Upravo je to smisao pavlinskoga kršćanstva i upravo se u tome drastično razlikuje od znanosti i filozofije, koje su ekskluzivne i kojih istina (također u obliku priče odnosno fabule) utjelovljuje diskurs porobljavanja i dominacije. To ne znači nužno da je jedina istina ona religijska. Badiou ne propušta spomenuti da je ateist i da Krista shvaća kao partikularnu (i kontingentnu) historijsku osobu koja samo utjelovljuje epohalnu događajnost koju mnoštvu nakon toga otkriva i širi sljedbenik Pavao. »Krist je tek ime za ono što nam se svima nama dešava univerzalno.«

Uskrsnuće je, poput mnogih znanstvenih teorija, također pripovijest. No postoji bitna razlika: dok znanost i filozofija propituju, a zakon nalaže, događaj objavljuje: tri različita diskursa od kojih jedino posljednji uspijeva izbjeći logiku gospodarenja zbog toga što se objava ne koristi ni argumentima ni dokazima, ne zasniva se na proročanstvu ili čudima, nego na nijemom događaju, objavi svijetu. Događaj nije dokaz, nego došašće novoga subjekta — utoliko je Nietzsche Pavlov istomišljenik, a ne protivnik. Pavao obznanjuje istinu svijeta koja nije konačna jer nastaje i neprekidno se rađa u svakome od nas, singularnih subjekata. Današnji svijet karakterizira neprijateljski odnos spram četiri temeljne procedure istine. Kultura je zamijenila umjetnost, tehnologija znanost, marketing politiku, a seksualnost ljubav. Istina stoga nikako ne može biti znanstvena, a još manje tehnološka (u Heideggerovu značenju te riječi). Kao nositelj univerzalne istine, Pavao nije tek značajna kršćanska figura, već prije svega mislilac čiji koncept singularne univerzalnosti danas ima izrazit revolucionarni potencijal. On se sastoji u rađanju novoga subjekta koji se odbija pokoriti postojećem poretku svijeta jer se želi izboriti za drukčiji svijet od onoga koji nastanjuje. A to je moguće samo ukoliko se odbace znanost, politika i filozofija kao poreci diskursa koji ustrajno rade na porobljavanju subjekta. Ono što ostaje jest odanost istini, koju treba misliti s onu stranu svake kršćanske ili pak hajdegerijanske interpretacije, kao onu vrstu odanosti koja je sposobna preobrazbom jastva ujedno preobraziti svijet. Slagali se s takvim revolucionarno–emancipacijskim modelom ili ne, upravo zbog njegove smionosti Badiouovu knjigu neizostavno treba pročitati.

Tonči Valentić