Gavranovo majstorstvo

Gavranovo majstorstvo

Ako nakon Gavranove lake komedije i ne doznamo sve o muškarcima, ipak spoznajemo dosta: možda i ne toliko o samim muškarcima, koliko o dobu i sredini u kojoj živimo te o kompulzivnom ponašanju kojim ona rađa, o tipu i ulozi koje nameće svakom pojedincu muškoga spola

Naslov najnovijega Gavranova djela, Sve o muškarcima, kao da je odredio i datum zagrebačke premijere: 11. studenoga, na samu Martinjsku večer; Dan sv. Martina, zaštitnika vinogradara, i s njim povezano krštenje mošta, također nedvojbeno pripadaju u autentičnu mušku mitologiju naših krajeva. A ta mitologija pretočena je u dramaturgiju, na način koji samu Gavranu najviše odgovara: niz polusamostalnih fragmenata, krhotina, rekli bismo, polagano stvara šarolik mozaik slika iz muškog života, gdje je muškost definirana u prvome redu odnosom prema suprotnome (nekoć slabijem) spolu. U toj kompoziciji autor se služi i arhetipima, i stereotipima, i posve recentnim modifikacijama muškosti: pozadina je uvijek urbana, a sredine različite: od teretane, kultnog mjesta razmetne muškosti, preko građanskoga stana obitelji intelektualaca (ili pak nekonvencionalne istospolne zajednice), do noćnoga kluba s (muškim) striptizom i turbofolk-glazbom.

To je arena današnjih muškaraca, u njoj su oni suvremeni gladijatori, u skladu sa zahtjevima društva koje propisuje bespoštednu kompetitivnost, te u kojem na mjesto svih tradicija stupa otuđenje kompenzirano konzumizmom. Uspjeh (iskazan novcem, a ponešto i ugledom ove ili one vrste) jedino je mjerilo ljudske vrijednosti: postoje samo dobitnici i gubitnici. Zagledamo li se tek malo ispod površine prividno (samo) komičnih Gavranovih scena, odmah naziremo autorovu satiru, njegove humanističke nazore i oštar kriticizam prema pojavnostima društva koje je odbacilo svaki (idealni) sustav vrijednosti, a umjesto toga prigrlilo makijavelizam i najgore strane neoliberalizma (koje su se u nas još lijepo sjedinile s niskom razinom opće obrazovanosti te s iskonskim pravom jačega). Zato je Sve o muškarcima ne samo dobro složena bulevarska komedija, u kojoj se smijemo do apsurda dotjeranim slikama samih sebe, nego i dosljedan izraz autorova umjetničkog uvjerenja i prakse. Neosporno je da Gavran teži svojim gledateljima nešto poručiti, i nečemu ih poučiti — no čini to na ugodan i neizravan način, koji omogućuje da taj aspekt i ne zapazimo, ako nam baš nije po volji, i to tako da recepciju komedije svedemo samo na njezinu tobože plošnu površinu. Drugim riječima, Gavranovo majstorstvo omogućava da svatko u toj zrcalnoj slici vidi ono što (i koliko) želi.

Fragmentarnoj dramaturgiji, ukoliko nije doista savršena, uvijek se mogu izreći stanoviti prigovori: u konkretnom slučaju, neki fragmenti ostaju samo skice, drugi se provlače i upotpunjuju do sama kraja. Također, jedan je fragment izrazito patetičan; strši, u općem okružju komične satire, te njegove riječi i sama situacija djeluju papirnato. Jedno ozračje upadljivo nedostaje: uredsko — iako su odjeci ureda i njegova kompetitivno-represivnoga duha razbacani posvuda. Ipak, ne treba sitničariti. Neosporno je Miro Gavran stvorio još jednu komercijalnu uspješnicu, u stanovitim aspektima bolju i od glasovite Sve o ženama (2000); velik joj je bonus u tome što ona sadrži i drugu, blago potisnutu, ali ne i skrivenu dimenziju.

Redateljica Mladena Gavran glumačku je predstavu prepustila — glumcima, posve se pouzdajući u sposobnosti mladoga trija (Dražen Bratulić, Ivica Pucar, Robert Ugrina). Nije pogriješila, iako se njihove sposobnosti nisu pokazale posve ujednačenima, ipak su se dostatno uskladile. Valja im odati priznanje za trenutne promjene raspoloženja, za goleme skokove iz lika u lik, pri čemu je redateljica (i opet, s pravom) ustrajavala na tempu i dinamici (koja gledatelju ne ostavlja previše vremena za naknadno razmišljanje i analizu scenske logike). Praktički nepostojeća kostimografija i gostovanjima prilagođena elementarna scenografija estetski su nedostatak predstave.

Konačno, ako nakon Gavranove lake komedije i ne doznamo sve o muškarcima, ipak spoznajemo dosta: možda i ne toliko o samim muškarcima, koliko o dobu i sredini u kojoj živimo te o kompulzivnom ponašanju kojim ona rađa, o tipu i ulozi koje nameće svakom pojedincu muškoga spola. Žene su s Venere, muškarci s Marsa? Zapravo, oboje su iz shopping-centra.

Boris B. Hrovat