FORTICE JAZIKA

FORTICE JAZIKA

Jazik naših materih, zbornik, Stari Grad, 2005.

Marina Čapalija, Jazikun tîc, Književni krug Split, Split, 2006.

Vlasta Vrandečić Lebarić, Na ditića, Jutro poezije, Zagreb, 2006.

Pod naslovom Jazik naših materih održao se 2005. već drugi put susret hvarskih čakavskih pjesnikinja, uz napomenu: »ovega godišća oba stiniman«. Govoreći o Hvaru kao »jednoj od najbogatijih riznica naše čakavštine, idioma na kojemu je nastala i stasala hrvatska književnost«, Tonko Maroević zaključuje kako je ženska dionica hvarske čakavštine »u novije vrijeme postala zapravo dominantnom«. Skup od četrnaest čakavskih pjesnikinja ima nešto od zbora u tragediji, pogotovu kad je okupljen oko teme kamenja, sjećajući nas na zbor koji u filmskoj verziji Elektre udara kamenom o kamen. Već prva od njih, Lucija Rudan (1911–2005), gleda gomile kamenja (interes što piscu ovih redaka nipošto nije tuđ) kao znamen i pokazatelj rada koji je uzdigao Hvar iz kamenjara u pitomi i rodni krajolik, stoga im i tepa s nježnošću: »Gomiline, gomilice / – kako kule i fortice, / kolnici i ogradice / – kako guje i gujice«. Anka Carić (1919) ide tako daleko da u kamenu vidi samo antejsko počelo: »Ićila bi bit stina / šalda snaga mojeg škoja, / oldavna usađena u meni... « Marica Gamulin (1929) vidi u kamenu poruke koje se čitaju nakon kataklizmi: »A kad plane ogonj i bušak izgori / po gomilima, mejima, trimima otkrivenim vidimo / kako su bili vridni / naši stori škojori / i kako su puno lavuroli«. Najveća hvarska čakavska pjesnikinja, Tatjana Radovanović (1933), godinama živi u Parizu te iz te udaljenosti vidi svoj Hvar kao »živo stinje«, gomilu od koje sve počinje i u koju se sve vraća:

Iz stinja iznikle,

u Stinju stine vikle i obikle.

Iz živega stinja izresle,

sa Živin stinjen sresle,

Vrimeniman, Brimeniman odolile,

Vrimena nadresle.

(Gomile)

Ganutljiva jednostavnost kojom Hvarkinje, usuglašene u strogoj skupnosti, poju bez svake patetike ditiramb i pogrebnu pjesmu stiniman ostavlja mjesto želji da s njima jednako preživi i jazik naših materih.

Daleko od skupne usuglašenosti Hvarkinja izgovara se samotničko iskustvo Marine Čapalija (1965). Materinska čakavština Velog Drvenika nije jezik kojim ona komunicira s drugima: pjesnikinja baštini jezik kao posljednji preživjeli osamljeni govornik plemena koji još jedino opći sa šutnjom onostranog. Već je jednom drugom prigodom rečeno kako pjesnikinjin jezik pritom »gubi svoju osobnost puštajući da se kroz njega javljaju zazivi nekih drugih minulih bića«. Nju privlači granica između govora i šutnje, dviju pojavâ koje na svom izmaku postaju jednako ekspresivne i međusobno teško pomirljive. Zato na upit naslova »Kojin jazikun«, pjesnikinja odgovara upravo: »Nimin / Nimijin od nimoga // Ka Muta / ma ni rukan // Nimo / Nimije od nimoga // Za se / brez tila // i za oblake«. Nije to jedino mjesto gdje Marina Čapalija govori o nijemosti, jer kada kaže »Vile su mi odnile glas«, ona govori o jeziku kao vradžbini i moći obraćanja neživom, ali i mogućnosti primanja rilkeovskog zaziva tog naizgled nijemog svijeta. Poezija Marine Čapalija iskazuje se u biti kao rascjep između dvije oprečne zbilje: jedno je konkretni svijet škrte predmetnosti, a drugo svijet koji misao na njega svodi na simbolistički reduciranu apstrakciju koja pomiruje smrt sa životom:

Spominjemo

pantare brez tegi

i mrte brez krtoli

reloje brez vitra

u šveran

mante i sartije

brez idar i jarbori

zide brez kamena

vrime brez nas.

(Misto mriž)

Uskraćujući lirskom svaku ilustrativnost, Marini Čapalija uspijeva još samo uhvatiti agonijsku gestu pisma: »Gredu / i slova gredu. // Misal uvaćena / prin kraja«.

Dok u Hvarkinja i Marine Čapalija kamen tvori postolje tragičnom svjetonazoru, u Bračana je kamen sredstvo koje pobuđuje djelatno suprotstavljanje škarpelina, klesara egzistencijalno upućenih na lavur oko otimanja, komadanja i obrade kamene mase. Vlasta Vrandečić Lebarić (1953) klesarsko je nasljeđe primijenila u bavljenju sonetom, odnosno u pokušaju da se manualno osposobljena, izvorno ruralna, čakavština prilagodi sonetnom cizeliranju. Nije zaludu autorica svoju slušnu maštu iskušala u sonetnom vijencu Ardura. Recept je naizgled jednostavan: dajte sonetu da razmrsi snop evokativnih označitelja i on će se početi odmatati u slućenu, ali i nepredvidivu smislu. Naslov novoga sonetnog vijenca Na ditića, sa značenjem tenorskog falseta, označava visok stupanj prevedenosti zbiljskog u rječito, maniristički bijeg od biti u kakvoće. Istini za volju, pjesnikinja od soneta mnogo više uzima nego što mu daje. Pa ako joj i ne nedostaje discipline u izgradnji zatvorenoga sustava koji odgovara njezinoj predodžbi o sonetu, uz bljeskove suptilnih sintagmi iz senzualne duše čakavštine, nedostaje joj smisaone protočnosti pa se lako izgubi u verbalnoj vrevi stiha, zaboravljajući nauk konkretnosti jazika naših materih.