EX LIBRIS

EX LIBRIS

Ni knjiški moljci više nisu ono što su bili. Na primjer, četiri petine njih nema svoj ex libris (ekslibris). A postoje danas čak i takvi bibliofili koji ne znaju što je uopće ex libris niti čemu služi. Upravo radi njih moram ovdje dati definiciju prije nego što se uhvatim ukoštac sa samim fenomenom.

Ex libris je, dakle, znak kojim se poručuje čijoj privatnoj knjižnici neki svezak pripada. Nastao je on u doba kad nije bilo javnih biblioteka, ali su knjige ipak cirkulirale, pa se moralo nekako naznačiti koja je čija. Zato se izrađivao osobit žig, na kojem je pisalo EX LIBRIS — recimo — velimir gaj. Uz taj natpis dodavala se i nekakva vinjeta; ako je vlasnik knjige bio plemenitaš, mogao je staviti svoj grb, dok su ostali izmišljali različite druge znakove: zmajeve, zalaske sunca, brodove na moru i slične prizore. Taj ex libris mogao je biti i na posebnom komadiću boljega papira, koji se onda uljepljivao na unutrašnjost prednje korice. Bila je to lijepa institucija.

A onda su te oznake odjednom nestale, i danas ih posve rijetko možete vidjeti. Toliko rijetko da se čak priređuju i posebne izložbe na kojima se stari ekslibrisi nude pogledu javnosti. I sad, zašto je ta institucija neko vrijeme postojala, a potom nestala? Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti, moramo najprije znati što je značila u doba dok je bila česta.

A ni to nije teško dokučiti: stavljanje ekslibrisa imalo je istu funkciju kao i žigosanje stoke. Kao što vlasnik ne može pamtiti svaku kravu u stadu, tako ni vlasnik biblioteke ne može pamtiti baš svaki svoj svezak, pa ih mora označiti. Zato stočar udara kravama žigove, a bibliofil knjigama ekslibrise.

Pečat na kravljem boku mora imati neke vrlo određene karakteristike da bi poslužio svrsi. Mora taj pečat biti različit od drugih pečata, i mora biti nekako povezan s vlasnikom, obično tako što sadrži njegove inicijale, ili neki drugi karakterističan znak. Tako i ex libris: i on je različit od jednoga do drugog vlasnika knjiga, i on svojim izgledom otkriva identitet vlasnika.

A vlasnik uz pomoć te oznake želi predstaviti u što boljem svjetlu i sebe i knjigu. Udarajući na svezak svoj znak, on uspostavlja vezu s njegovim sadržajem, on, na neki način, postaje supotpisnik knjige. Jer, pretpostavlja se da je vlasnik nekakav ugledan i mudar čovjek, pa tako stavljajući na knjigu svoj ex libris on kao da za nju jamči. Istodobno, on svoje ime obogaćuje knjigom, njezinim izgledom i sadržajem. I, ta je veza još jedan razlog zbog kojega ex libris mora biti lijep i umjetnički izveden.

Ali, najvažnija je svrha uljepšavanja možda ipak u tome da se prikrije prava narav eks librisa, njegova uloga vlasničkoga žiga. Da bi se razumjelo zašto je to potrebno prikrivati, navest ću primjer.

Prije Drugoga svjetskog rata, u Borovu, gdje je bila velika tvornica obuće, postojao je, dakako, i restoran društvene prehrane. U tom su restoranu na svim vilicama, žlicama i noževima bili isti natpisi: Ukradeno od Bate. Natpisi su na grub način štitili imovinu, sumnjičeći svakoga gosta koji tim priborom jede da je potencijalni lopov. Nešto slično čini i ex libris, samo što on to radi suptilnije, okolišnije, blaže. I, zato je potrebno da on bude umjetnički izrađen, kako bi cijelu stvar zabašurio. A upravo je ta otmjena briga da se nikoga ne uvrijedi učinila da se ekslibrisi silno razviju, da postanu toliko vrijedni da se vlasnici mogu i na izložbama njima podičiti.

A onda su odjednom nestali. A to je, priznat ćete, prilično neobično. Jer, ako neku instituciju razvijate, pa je dovedete do formalnog savršenstva i do visoka društvenog ugleda, zašto biste je onda odjednom napustili? Zašto biste počeli misliti kako vam ex libris ne treba, pa ga čak i zaboravili?

Moguća su razna nagađanja. Moguće je, recimo, da ljudi više nemaju prema knjigama onako posjednički odnos kakav su imali prije. Knjige su, doista, postale jeftinije, dostupnije, prijatelji ih — barem u načelu — vraćaju kad ih jednom posude, raritetnih primjeraka zapravo i nema. Zašto bi se onda čovjek gnjavio i označavao svoje knjige birajući, plaćajući i lijepeći taj blaženi ex libris?

A onda, ima valjda nešto i u tome što danas izlazi mnogo knjiga i što ih i mi posjedujemo daleko više nego što su ih posjedovali nekadašnji naslovnici ekslibrisa. Kamo bismo stigli da svaki od tih svezaka idemo posebno označavati? Izgledali bismo sami sebi smiješni, kao netko tko bi na plastične zdjele dao udariti obiteljski monogram. Sve je to, brate, potrošna roba.

I, eto ga, tu smo: ljudi se ne žele vezati uz knjige onako kako su se preko ekslibrisa vezivali nekad. Niti misle da vlasništvo nad knjigom može povećati njihov ugled u javnosti, niti su voljni da za knjigu jamče vlastitim imenom i vinjetom. Jer, knjige se danas pišu za kratkoročnu uporabu, za jednu sezonu, i nitko se ne čudi kad ubrzo nakon toga budu zaboravljene. A kad je tako, zašto bismo onda takve knjige označavali svojim ekslibrisom? Niti one mogu što dati nama, niti mi njima: nas će one prije kompromitirati nego proslaviti, a mi njih svojim znakom nećemo spasiti od neizbježna zaborava.

Eto zašto ekslibrisi nestaju. Ali, ne nestaju sasvim: rekao sam već da stanovit broj knjiških moljaca ipak istrajava u njihovoj uporabi. To su oni koji su spremni vezati sudbinu knjige uz svoju i svoju sudbinu uz sudbinu knjige. Spremni su dijeliti s knjigom dobro i zlo. I zato oni — kad se bolje pogleda — ne žigošu knjige, nego sebe. Njima je njihov ex libris zalijepljen izravno na čelo.