Dubrovnik – Zagreb – Rijeka

Dubrovnik – Zagreb – Rijeka

Subota navečer, Rijeka

Sjedim na zidiću ispred zgrade. Niti znam gdje je ulaz, niti koje zvono treba pritisnuti. Znam samo adresu, pa pomislih, zašto ne. Oboje smo odrasli ljudi. Sjest ćemo, popričati, smijati se. Ja ću naručiti martini. Čaša će biti obrubljena šećerom. Kad je napola popijem, pojest ću trešnju. Oblizivat ću usne od šećera. Onda ću možda popiti još dva, tri, petnaest. Ne znam što će on piti. Onda ćemo se zagrliti. Možda poljubac u obraz, čvrst zagrljaj i rastanak bez riječi. Sjedim tako. Razmišljam. Sjećanja mi se motaju srcem, a obrazi mi počinju gorjeti. Rumenilo se nikad ne vidi, pa se u sebi skromno zahvalim genima i roditeljima na tamnoj puti...

Dan prije, Zagreb

— Radiš za vikend?

— Ne radim.

— Aj dođi u Rijeku. Meni je rođendan. Zezat ćemo se. Dolaze Nino i Mirna, pa dođi s njima autom.

— Aj vidit ću. Neću ništa obećavat, znaš mene.

Ujutro se dignem. U torbu strpam četkicu, pidžamicu, pare, i šta će mi više. Putem za Rijeku takva je magla, da kroz prozor gledam u ništa. Motor bruji. Spavam. Budi me Mirnin glas.

— Možda smo trebali ponijeti neko vino. Tko će napit sve te ljude? Ma stignemo uostalom kupit uz put.

— Kakve ljude treba napit? — pitam polusnena.

— Pa ljude na tulumu.

— Na kojem tulumu?

— Na tulumu na koji idemo, okrene se sa suvozačkog mjesta i gleda me kao da sa mnom nešto nije u redu.

— Što mi idemo na tulum? — tisuću dvjesto trideset šest upitnika pojavi mi se nad glavom.

Gleda me širom otvorenih očiju, a onda se osmjehne.

— Kakva si ti budala, pa ja ne mogu vjerovat. Na rođendanu će biti više od trideset ljudi. Što ti nisi znala? Okrugli je rođendan. Trideseti — reče crkavajući od smijeha.

Rukama prekrije lice, još dva puta odmahne glavom, kao da ne vjeruje, pa pogled zabije ravno na jedva vidljivu cestu. Počne se smijat i Nino.

— Gdje oni žive? — pitam.

— Na Trsatu.

— Ok. Ma i mislila sam da je to Rijeka na koju sam mislila — zaključim s olakšanjem.

Na tulum stalno dolaze neki novi ljudi. Prisjećaju se srednje škole, smiju se, razgovaraju, čestitaju na vjenčanju, trudnoći, useljenju u novi stan, poslu. Smijeh. Stojim na nogama i jebe me ulica u kojoj se nalazim. Gledam kroz prozor i jebe me. Znam da još jedna osoba koju sam poznavala živi u toj ulici. Javim se domaćinima i Mirni. Rekoh da idem po cigarete, da se vraćam za pola sata, da znam put, da se ne brinu. Šal oko glave, torbu preko prsa, pa ravno u dućan po veliku Milku. Posebnu Milku od 300 grama s grožđicama i lješnjacima. Istu onakvu kakvu sam mu prije dvanaest godina poslala poštom.

Dvanaest godina prije, Dubrovnik

Onda sam živjela u Bogišićevu parku. Tik do medicinske škole. On je išao u medicinsku školu. Bio je šutljiv i nježan u dvoje. Brbljav, zabavan i ciničan u društvu. Mene zanimalo sve. Oba slučaja. Samo iz prikrajka. Ja sam se smiješila u društvima. I u dvoje. On je imao osamnaest, a ja šesnaest godina.

Sreli smo se kad je on išao iz škole. Ja sam išla iz dućana.

— Hej.

— Hej.

— Dobio sam čokoladu.

Ništa nisam rekla. Što se tu imalo reći. Poslala sam mu je da je dobije.

— Zašto se smiješ? — pita uz osmijeh.

— Jer mi se ne plače.

— Imaš lijep osmijeh.

— Hvala. Tvoj će se uništit ako budeš jeo puno čokolade.

— Što si mi je onda poslala? Ti su čudna, znaš. I valjaš nevjerojatne gluposti.

— Možda. Gdje si večeras?

— Bit ću negdje po gradu.

— Gdje po gradu?

— Što te briga. Nisi mi ti cura.

— Dobro. Vidimo se — sve izgovaram uz besplatni osmijeh i drsko zurenje u oči, pa se zaputim preko šljunčanoga puta, kroz park, doma.

— Eeeeee — dovikne za mnom.

Okret glave uz osmijeh širi od neba.

— Čekat ćemo te pred izlogom Privredne banke. Koliko imaš sati?

— Šest.

— Onda u sedam i pol.

— U sedam i pol — ponovim i odem svojim, šljunčanim putem.

Čekali su me. On sa četvero prijatelja. Josipa i ja bile smo jedine cure. Nju sam poznavala.

— E — kratko kažem u znak pozdrava i zaputim se drito do njega.

Ostali počeše u glas: «Jesi nama kupila čokoladu? I ja bih čokoladu. Meni s keksima»

— Dat ću vam ja svoju. Ionako ne volim lješnjake — reče on zlobno, ponosno se osmjehnuvši svima.

Ja ništa. Samo se nasmijem. Ostali započeše »uuuuu«, pa se čoporativno zaputimo Stradunom. Nije me držao za ruku. Išao je ispred mene. Okrenuo se dva puta.

Pili smo konjak u parku. Oni su pričali o nabavljanju tripova. Josipa je došla do mene i pitala:

— Zašto puštaš da te tako gazi?

— Ne osjećam da je tako.

— Al pogledaj kako se prema tebi ponaša. Ono?

— To se tebe ne tiče — izustim uz osmijeh.

Nije mi se više dalo biti s njima. Voljela sam samo onaj osjećaj da sam tu. Negdje oko njega. Imala sam svoj film — sama pala, sama se ubila — i držala sam se toga filma kao slijepac štapa. Bio je to odličan film. Ostalo me nije zanimalo. Nije mi bilo važno kako drugi gledaju na to. Uzela sam ruksak s poda i stavila ga na leđa.

— Idem ja.

— Čekaj — derao se, sustigavši me. Sav važan izvukao je ključeve automobila iz džepa hlača. Držao ih je visoko u zraku, mašući rukom.

— Ja ću te odbacit, pa ću se vratit. Imam auto.

— Možemo li ići preko Zlatnog potoka i magistrale?

— Jasno. Kuda god hoćeš.

— Onda idemo preko Zlatnog potoka, do Svetog Jakova natrag, pa preko magistrale. U Svetom Jakovu ćemo stati. Možda ti pokažem sise.

— Meni zvuči sjajno.

Desnom rukom gladio mi je lijevu sisu, lijevom se igrao bradavicom desne. Poljubio mi usta. Sasvim nježno. Nisam to očekivala. Spustila sam majicu.

— Ti si jako draga.

— Jel to zbog sisa?

— Nije. Al drage su mi i one.

— Sad da ja vidim tvoje.

— Šta moje?

— Sve tvoje.

— Sve?

— Sve — ponovih.

Negdje tih dana njemu je poginula mama. Zvala sam ga.

— Što bi je ti zamijenila? — pitao me.

— Ne bih. Zvala sam da te pitam kako si?

— Dobro sam. Jer nemam curu.

Zaključila sam da mu ipak nisam bila toliko draga, rekla da se javi ako što treba i spustila slušalicu. On se odselio ocu u Rijeku. Na Trsat. Poslala sam mu čokoladu. Ipak na Fiumi nije nikoga poznavao.

Subota navečer, Rijeka

Sjedim na zidiću ispred zgrade. Niti znam gdje je ulaz, niti koje zvono treba pritisnuti. Znam samo adresu, pa pomislih zašto ne. Oboje smo odrasli ljudi. Sjest ćemo, smijati se. Ja ću naručiti martini. Čaša će biti obrubljena šećerom. Kad je napola popijem, pojest ću trešnju. Oblizivat ću usne od šećera. Onda ću možda popiti još dva, tri, petnaest. Ne znam što će on piti. Možda povede ženu ili dijete. Oni će također biti simpatični. Žena mu je sigurno draga i zabavna i nije ljubomorna. Na kraju ćemo se zagrliti. Možda poljubac u obraz, čvrst zagrljaj i rastanak bez riječi. Sjedim tako. Razmišljam. Sjećanja mi se motaju srcem, a obrazi mi počinju gorjeti. Rumenilo se nikad ne vidi, pa se u sebi skromno zahvalim genima i roditeljima na tamnoj puti.

Taman da ću ustati i krenuti prema zgradi, kad evo ga. Stiže s djevojkom?, ženom? za ruku. Ja se smiješim. Nisam bila sigurna ni da me prepoznao, vidio.

— Šta ćeš ti sad ovdje?!

Okrenem se preko jednog ramena. Nema nikoga. Okrenem se preko drugog. Isto. Nema nikoga. Ni žive duše. Osim mačke, al nju ne računam. Jel on to meni govori Šta ćeš ti sad ovdje. Možda je ono bila njegova mačka. Pa je njoj govorio. Ma da, sigurno je pobjegla. Jer inače ne bi koristio to sad. Što to znači sad? To mu zvuči kao opet ti, a nije sad baš da kampiram svakih mjesec dana pred njegovom zgradom. Ili da ga zovem. Ili da mu šaljem čokolade. Dvanaest godina je prošlo.

— Eto, šta si ti sad došla nakon toliko vremena. Ja imam curu. Vidiš, govori vidno iživciran i podiže njihove ruke koje se drže skupa i u zraku.

Mačka kao rješenje definitivno otpada. Nikad nisam voljela mačke. Kvragu i s njima. Malo se sad glupo osjećam s tom čokoladom ispod ruke. S tom cigaretom. I to. Nekako zbunjeno. Pa se uhvatim kako potežem resicu desnog uha, pa se češkam po glavi, pa grizem usnicu, a onda. Onda osmijeh. Onda sam se sjetila. Onda sam se sjetila da sam genijalac. Da mene takve situacije ne jebu. Jer sam čovjek. Da čovjek? Ljudina. Pa se začujem se. Došlo mi je da kažem, eto mislila sam da nemaš curu, pa da eto podijelimo čokoladu i zajedno odjašemo u suton. A ovdje mrak, pa da pokažem čokoladom naokolo, o sutonu očito nije riječ. Mislim, nemamo kamo odjahat. A ti ionako jašeš. Ne brini za čokoladu, ja ću je pojest. Umjesto ičega izgovorenog samo sam koraknula unatrag i srušila se preko zidića.

Tamo ostanem pritajena neko vrijeme. Jer sam ljudina. Ali nisam hrabra. Nisam idiot. Ni pitali nisu jesam li dobro. Otvorim čokoladu i pojedem kockicu. Potom se pridignem i sad mi, poput pravoga pravcatog manijaka, samo oči proviruju preko zida i provjeravaju lijevo, pa desno. Lijevo pa desno. Zrak je bio čist. Dignem se. Otresem jaknu.

— Pa gdje si ti išla kupit cigarete? U Karlovac? — pita me Nino. Ajde požuri, uznervozio sam se koliko te čekam s jointom. I što to jedeš’ Daj da vidim!

— Thokolatu — profufljam punih usta.

— Bože, kakav si ti čovjek kad pored ovoliko hrane i kolača ideš kupit čokoladu?

— Ja niztsam thovjek, nego ljuhdhina!

— Ljudino ne seri, nego ulazi.