Drama jezika u nesklonom vremenu

Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Edoardo Erba, Dramma Italiano / Kuća cvijeća koje leti, red. Lorenzo Loris

Drama jezika u nesklonom vremenu

Poetski intonirana ispadanja iz svakodnevnoga smisla u okrhnutost, ali i nadahnuće, ostvaruje se tek verbalno, dok je zapravo mogla biti podloga za pravi babilon scenskih rješenja

U vrijeme velikih povijesnih mijena, revolucionarnih obrata i olovnih tišina u kojima se bolno ispašta ili gubi glava zbog samo jedne pogrešne riječi, ta je riječ očito jako važna. No, ako se riječ ogoli od značenja, ona se pretvara u estetsku činjenicu, jer emocionalni naboj ne nestaje zajedno sa značenjem, pogotovo kad je riječ o riječi materinskog jezika, mreže u koju je govornik ulovljen čak i kad je smatra tek zlatnim kavezom. Drama jezika onih koji su lišeni vlastitog tako je i drama nostalgije, više ili manje skrivene žudnje koja se očituje željom za bijegom i povratkom jednako koliko i željom za izlaskom iz te stupice.

Na titranju različitih jezika, prožimanju njihovih rubnih slojeva i pripisanih značenja od ideologije do osjećaja, svoj je tekst naslova Dramma Italiano / Kuća cvijeća koje leti gradio jedan od najcjenjenijih suvremenih talijanskih dramatičara Edoardo Erba. Prihvativši neuobičajeni prijedlog da u povodu šezdesete obljetnice napiše tekst za konkretni ansambl, i to onaj Talijanske drame koja u sastavu Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca postoji kao jedini stalni talijanski kazališni ansambl izvan Italije, Erba je preuzeo višestruko zahtjevnu zadaću. Obavio ju je tek zanatski uredno, pokušavši zadovoljiti najraznovrsnija očekivanja: od onih za rođendanskom čestitkom sa željama za još mnogo radnih i uspješnih sezona, do onih koji su očekivali razinu Njujorškog maratona ili Životinja u magli. Autor se utekao dostojnu rješenju slaganjem teksta oko kostura čiji su temelji talijanska manjina i njezina burna povijest na cijeloj hrvatskoj obali, s razumljivim naglaskom na Rijeku, i njezin jezik kao središnja identitetska os.

»Con un sě si apron le porte del cielo«, naučio je otac protagonista drame, tipična mediteranskog dobrodušna brbljivca kakva je, primjerice, Roberto Benigni izabrao za svoj trajni lik. U očekivanju dozvole za optiranje 1948. on se našao u kući gdje, na poslijeratni zajednički način, stanuju i mnogi drugi u sličnoj situaciji, razlomljeni između nužde odlaska i nostalgije za prošlim vremenom mirne naviknutosti na prostor koji je još donedavno bio višejezični i multietnički. Bez traganja za povijesnom istinom, ili konačnim zbrojem grijeha, Erba opisuje kako je dobrodušni mladić pronašao bivšu glumicu koja je zbog ratnih strahota izgubila moć govora, i bogatom metaforom njezina povratka u jezik, kojim se podjednako može služiti u plemenite, ali i manje plemenite svrhe, otkriva i svoju mračnu i nimalo dobrodušnu stranu.

Nekoliko isprepletenih obiteljskih priča unutar iste kuće koja lebdi između vremena i prostora, jer su njezini stanovnici istovremeno i ljudi sadašnjosti i prošlosti te ljudi koji još jesu ovdje iako zapravo više nisu, otkrivaju i tragedije mladića koji je prekasno shvatio da Staljin više nije jedina zvijezda, čvrste žene koja je pak brzo shvatila da je u opasnim vremenima preživljavanje važnije od kreposti, ali i djevojke koja će umjetnosti žrtvovati mogućnost boljeg života. Njihove sudbine samo su pojedinačne ilustracije vremena vlakova bez voznoga reda i posljedica revolucije koja nezasitno jede ne samo svoju djecu, pa je naglasak drame upravo na usprkos općem zvjerstvu iznimno ljudskom odnosu afazične glumice i bitno mlađeg kokola. Zametak ljubavi, koja se kao i sve ostale u ovoj drami ne razvije, talijanski je redatelj Lorenzo Loris prikazao obigravanjem kvalitetnog i dojmljivo ekspresivnog Mirka Soldana oko prvakinje Talijanske drame Elvije Nacinovich. Ona je pak, zbog oduzeta jezika, svoju kreaciju gradila pomalo prenaglašenim gestama i tikovima kad bi joj bili dovoljni mimika i pogled.

Sveukupno glumački zahvalan tekst u konačnici je ipak prije konvencionalna dramaturška slagalica nego izvorna drama neželjena jezika u nesklonu vremenu, kakvu najavljuje naslov. Poetski intonirana ispadanja iz svakodnevnoga smisla u okrhnutost, ali i nadahnuće, ostvaruje se tek verbalno, u jezičnim varijantama koje vjerno prenosi prijevod Loredane Gašaparović, dok je zapravo mogla biti podloga za pravi babilon scenskih rješenja. Pritom je čak i naizgled efektno scenografsko rješenje lebdeće kuće Antona T. Plešića s pomičnim vratima ansambl izveo poprilično neugođeno, jer se iluzija gubi sa svakom pogreškom. Zato i Dramma Italiano Edoarda Erbe lebdi ne kao cvijeće iz hrvatske inačice naslova, nego kao produkcija koja je stala na pola između izvornika i njegova scenskog ekvivalenta.

Igor Ružić