Aura glumice

Aura glumice

Lada Čale Feldman, Femina ludens, Disput, Zagreb, 2005.

Široko i nečisto polje istraživanja što su ga svojim pojavljivanjem otvorili kulturni studiji, potaknuti fenomenom miješanja žanrova te sve više izraženim i toleriranim upadima popularne kulture u onu visoku, koja se, možda iz nagona za preživljavanjem, pokazuje sve probojnijih granica, postalo je novi poligon za propitivanje do kuda može sezati istraživačka znatiželja i što sve može postati njezinim predmetom razmatranja. No, tim se poljem ipak ne može kretati bez visokoga stupnja rizika da se u teorijskom propitivanju (o)lako sklizne iz znanstvene vjerodostojnosti u banalnost. Srećom, postoje knjige koje na pravi način mogu pokazati kako kombinacija istraživačkog slobodoumlja – koje se ne susteže u žarište proučavanja dovesti najrazličitije objekte, od početničkih dramskih zabilješki mlade autorice, preko tradicijom potvrđenih kulturnih dobara do novinskih fotomontaža – i čvrste ukorijenjenosti u teorijskom znanju može uroditi kvalitetnim plodovima. Takva je upravo Femina ludens Lade Čale Feldman, knjiga koju možemo smatrati nastavkom njezine dosadašnje istraživačke putanje.

Naslov Femina ludens sintagma je pod čijom se kapom nalazi mnogo više od zaigrane žene — glumice ili ženskog dramskog lika te tumačenja istog. Vođena mišlju hibridnih spojeva, autorica polje proučavanja proširuje na razne strane, baveći se teorijom, kazališnim i književnim djelima, medijima i folklorom, no ono što čini posebnost u njezinu pristupu upravo je spretna ispremiješanost svih tih polja i uočavanje višeznačnosti pojava unutar njih, do te mjere da se opis predmeta izučavanja upravo opire svakoj tradicionalnoj klasifikaciji, jer ih istraživačka lucidnost, kojom se ispod naizgled bezbroj puta iščitane površine neprestano uočavaju novi i novi slojevi, dovodi u vezu na neočekivane načine. Stoga je u knjizi, koja objedinjuje različite tipove tekstova, od znanstvenih studija do naručenih prikaza, pametnije tražiti njezine ključne točke, tj. mjesta susretišta ideja proizašlih iz ovih raznorodnih analiza.

Tekstovi su podijeljeni u tri poglavlja, pri čemu prvo postaje mjestom form(ul)iranja osnovnih autoričinih teza, dok će druga dva dijela, međusobno različita po tipu tekstova koje objedinjuju, slijediti te teorijske premise. Prvi dio, nazvan Smućeni žanrovi, otvara tekst Znanost, prostor, vrijeme: obrisi (hrvatske) književne antropologije, u kojem se pokazuje kako je tradicionalno razgraničavanje antropologije i književne znanosti postalo neprihvatljivim jer te discipline svoje izvore pronalaze izvan njih samih, što je dovelo do urušavanja razlika među njima i navelo antropologe na »odustanak od zbilje«, a književne znanstvenike na »abdikaciju s položaja bjelokosne neupisanosti u pitanja moći, nasilja i etike književne proizvodnje«. Dokazujući kako je u tim disciplinama »znanstveni život uvijek negdje drugdje«, autorica pozornost usmjerava na hrvatsku situaciju, u kojoj su glavnu ulogu u oblikovanju književne antropologije i »rastakanju strogih međa disciplinarne ovlasti« odigrale folkloristika i etnografija.

Ako se ovaj tekst može smatrati uvodnim u smislu razmatranja metodološkog aparata, tada tekst Aura glumice služi kao uvod u glavne tematske preokupacije knjige. Studija je to kojom se teorija glume promišlja iz perspektive spolne razlike, pri čemu Lada Čale Feldman, odbacivši uobičajene psihoanalitičke modele i ideje o opoziciji između aktivnoga muškog gledanja i pasivnog ženskog izlaganja pogledu, upozorava kako spolna razlika nikako nije naknadno postavljeno pitanje u kazališnoj teoriji, nego ju je moguće vezati uza samu srž kazališta – uz njegove začetke, pa auru glumice prikazuje kao »povijesno nalijeganje značenja«, niz povijesno uvjetovanih promašaja u »terminološkom pripitomljavanju nepripitomljivog«, vidljivih u zazornosti prema ženskome. Korijen tomu nalazi se u antičkom odvajanju kazališta od rituala koje je značilo i udaljavanje žene s pozornice, a praćeno je isključivanjem žene iz retorike i etike unutar kojih nastaju prvi termini refleksije o kazalištu. Slijedeći historijsku putanju autorica pokazuje kako se sfera ženskoga povezivala s neukrotivom fiziologijom te je obilježena etičkom i ontološkom ništavnošću, nalazeći potvrde tomu u kazališnoj praksi u kojoj je spolna diferencijacija trajno obilježje — pa čak i u današnjem teatru, u kojem pitanje spolne razlike postaje ključnom temom i kada — ipak možda samo naizgled, kako sugerira upitnik na kraju studije — aura glumice preuzima konceptualno vodstvo u teoriji glume. Tekst će oprimjerenje dobiti u zanimljivoj studiji, sasvim primjereno smještenoj odmah nakon, koja se bavi slučajem Mire Furlan, »tek glumice, tijela koje se izlaže na pozornici« i time podložna neviđenoj medijskoj hajci. U prvom dijelu knjige svakako treba spomenuti i analizu humorne feminizacije predsjedničke figure u »Feralovim« fotomontažama devedesetih godina prošloga stoljeća, te vrlo zanimljivu studiju u kojoj se interdisciplinarno presijecaju književna znanost i folkloristika, onu o korčulanskoj moreški kao mimetičkoj igri kojom se sukobom oko ženskog lika razrješavaju »kulturne tjeskobe oko seksualne, rasne ili nacionalne, te vjerske čistoće i političke nadmoći«.

Drugi dio, nazvan Onkraj ljudskoga, donosi više kraćih tekstova zabavljenih rubnim identitetima, onima koji izmiču tradicionalnom i/ili stereotipnom poimanju ženskog, ali i ljudskog identiteta uopće. Dok će se neki od tekstova ipak tek onkraj doticati temeljnih tema knjige, treba istaknuti tekst Sloboda ili showing off, u kojem autorica u dvama vrlo oprečnim primjerima glumica, čije se glumačke poetike i viđenje teatra nikada neće ni približiti, a kamoli preklapati (jedne samodeklarirane kao žene, majke i kćeri te glumački stasale u sjeni velikog oca, a druge koja dolazi sa sama ruba, pojmovno označenog kao queer) pronalazi zajedničku točku u njihovu problematiziranju vlastitog položaja u teatru. Taj dio knjige sadrži i vrlo zanimljivo čitanje priča Angele Carter, temeljenih na bajci o Crvenkapici, u kojem Lada Čale Feldman, kritizirajući najčešće tumačenje tih priča kao feminističkih, pomnom analizom ukazuje kako je u njima zapravo riječ o povratu na izvornu tradicionalnu bajku, onu još netaknutu kasnijim intervencijama i pripitomljavanjima prema zahtjevima građanskoga morala.

U posljednjem će dijelu knjige u središte interesa doći dramski tekstovi domaćih autora (Senker, Petrasov Marović, Mujičić, Sajko) temeljeni na ranijim književnim predlošcima. U bavljenju njihovim odnosom spram svog preteksta u središtu će pozornosti biti ženski likovi Antigone, Medeje i Glorije, a femina ludens ovdje će se pojaviti u ideji ženskog identiteta kao dvojnoga, nestalna i prijetvorna. Ideja višeslojnosti i višeznačnosti posebice će doći do izražaja u teorijskom poigravanju imenima-naslovima Glorija i Glorijana — odnosno autoričinu bavljenju tom »prevrtljivom sklonošću imena i naslova da se neovlašteno sele i varljivo imenuju«. Kao što prevrtljivi predmeti ovih analiza nemaju jasne obrise pa njihova značenja neprestano izmiču otvarajući uvijek nove mogućnosti tumačenja i hibridnih spajanja, tako i teorija kojom se oni nastoje zahvatiti nužno mora posjedovati fleksibilnost i poriv za probijanjem okvira i pretpostavljenih mogućnosti pojedinih disciplina. Napustivši poznata rješenja i jasna određenja, te prigrlivši meta-/inter-/trans-predznak, Lada Čale Feldman pojam je ludens preselila i na svoju metodu, dopustivši da igra postane njezinim glavnim obilježjem.

Ljubica Anđelković