Antologijski američki jug

Jezebel, 104 min., SAD, 1938, Continental

Znan i kao crno-bijeli Prohujalo s vihorom (i ovdje je, naime, u prvom planu razmažena i svojeglava, manipulativna i drska južnjačka ljepotica čije čini vode do tragičnih posljedica; tu je i ljubavni trokut veći od života; odnosno epidemija žute groznice, koja zamjenjuje prijetnju Građanskoga rata), Jezebel je u prvome redu velika, istinska melodrama o južnjačkoj vlasteli, studija kavalirstva 19. stoljeća, časti i gostoljubivosti, pod čijom se veličajnošću kriju zapravo barbarski primitivni temelji. Nažalost (imaginativni) drugi dio filma napušta tu izvrsno uspostavljenu mizanscenu te odlazi u posve drukčije vode, tematski teritorij kojem naizgled nema ni kraja ni konca te produbljivanje motiva propadanja američkoga juga nepovratno ostaje nedorađeno. To pridonosi antiklimaktičnosti djela, inače prepuna

antologijskih scena (jednako kao i vrhunskih kostima Orry-Kellyja) jednog od ponajboljih, najomiljenijih i najutjecajnijih američkih redatelja Williama Wylera. Ponešto statični karakteri dodatna su zamjerka filmu, no drvenim se poglavito doima mladi Henry Fonda (njegov lik nositelj je istih onih pravednih i beskompromisnih stajališta, toliko svojstvenih njegovim novijim filmskim izborima), poglavito promatran kao suigrač čelične Bette Davies, no svakako zanimljiv oponentni izbor i teško bi bilo zamisliti bilo koga drugog na njegovu mjestu. Filmski je to klasik za koji je Bette Davies ovjenčana Oscarom i kao takav u svakom slučaju vrijedan gledanja, ono barem zbog njezine izvedbe.

Stilizirani nonsens

Opaki igrači (Lucky Number Slevin), 105 min., SAD, 2006,VTI

Tarantinovska samodopadnost, narativna zamršenost, zaplet prepun enigmi i obrata, bombastičan vizualni stil (vrtložnih uzoraka zidnih tapeta, intenzivnih koloritnih tonova – zahvaljujući produkcijskom dizajnu, ali i direktoru fotografije Peteru Sovi) glavna su obilježja pulp-trilera zamjene identiteta, čiji zabavni frivolni wrong-man scenarij s vremenom prerasta u inteligentnu dramu o osveti. Očaran stiliziranim nasiljem, nesporno darovit redatelj Paul McGuigan (šifra: sjajan Gangster broj 1), svoj film već na prvu loptu prezentira kao stilsku vježbu – daje do znanja da nije onakav kakvim se na prvi pogled čini i da zavarava britkim i bistrim dijalozima; no nikad ne pada pod vlastitom domišljatošću. McGuigan, naime, u prikazu svoga nonsensnog polusvijeta teži urbanoj sofisticiranosti, a za njegovu interpretaciju bira mnoge talente s holivudske A-liste: od mladoga Josha Hartnetta do stare garde poput Sir Bena Kingsleya i Morgana Freemana. Labirintizam naracije i erupcija tehničkih drzovitosti tako ipak nalaze svoj smisao i film kao neobveznu zabavu može pratiti i najšira publika.

Nadrealni amalgam

Ubojstvo i margarite (The Matador), 94 min., SAD / Njemačka / Irska, 2005, Blitz

Fino uravnotežena mješavina crnohumorne komedije, karakterološke studije-psihodrame, srcedrapateljne patetične sapunice i farsičnoga buddy-podžanra, Ubojstvo i margarite pruža mnoge elemente koji bi se mogli iščitati kao kvazigay ljubavna priča, mnogo više negoli neki eksplicitniji naslovi koji takvima bivaju samo na površini (čitaj: recentna Zamisli nas zajedno). Izvrsna suigra dvaju glavnih glumaca pritom i jest glavni adut inače precijenjena naslova – savršenog everymana Grega Kinneara; posebice pak Piercea Brosnana kakva ne poznajemo. Ulogom se drastično odmaknuvši od bondovske, uglađene slike koja je odredila njegovu karijeru i postavila ga u uske prepoznatljive okvire, Brosnan ovdje ima priliku redefinirati Bonda i pokazati se vrsnim i predanim komičarom beskrajne energije, stvorivši izvoran i intrigantan lik. Tako nezavisni uradak redatelja i scenarista Richarda Sheparda manevriranjem atmosferom i općim tonom djela postiže gotovo nadrealnu, a nesporno začudnu kvalitetu, tvoreći amalgam koji bi se možda mogao interpretirati i dalje i dublje od dopadljive površine.

Antipušačka kampanja

Hvala što pušite (Thank You For Smoking), 92 min., SAD, 2005, Discovery

Impresivna glumačka ekipa (Aaron Eckhart, Robert Duvall, William H. Macy, Sam Elliot, Rob Lowe, Maria Bello, Katie Holmes) najpozitivnija je stavka ove o moralno elastičnu lobistu duhanske industrije, kojoj su, uz cigarete, na meti i druga suvremena zla poput alkohola i oružja, ali i sama korporativna kultura, osobne slobode, politička korektnost. Mete koje pritom bira mladi redatelj Jason Reitman lake su, ironija izravna, no on u sve unosi suptilan, hladan i strogo kontroliran stil. Umjesto napučenosti pušačima, Reitmanovim kadrovima ne defiliraju ljudi s cigaretama, štoviše – u njemu se ne puši. To je specifičnost ovog antipušačkoga filma i njegova najjača karika; ostatak, uz mjestimične proplamsaje nadahnuća, još ostaje zgodan, no ne i naslov, koji se odveć izdiže iznad osrednjosti.

Katarina Marić