ANARHOIDNA DRSKOST

ANARHOIDNA DRSKOST

Cuarón nije prvoloptaš koji igra na jednostavna rješenja. A specijalni efekti svedeni su na minimum, u korist energična dokumentarizma digitalne kamere, kojom autor slijedi Thea u maniri podivljala ratnog reportera

Nije neobično promatrati elegantnu englesku damu s aurom barunice James od Holland Parka kako s crnom perzijskom mačkom u krilu u toplini raskošna doma na istoj elitnoj adresi koja krasi i njezinu nobl titulu, osmišljava ubojstva s čarobnom formulom 4P (postelja, požuda, prezir, pohlepa) i odvodi inspektora Dalgleisha u noć punoga mjeseca. No, pomalo je atipično kad iz pera te iste rafinirane dame u tom istom ambijentu nastane roman čiji bi senzibilitet prije odgovarao nekom anarhoidnom postpankeru. Dakle, roman koji vizualizira Britaniju kao sterilnu, paranoidnu, ksenofobičnu i separatističku državu, u kojoj vlada posvemašnje bezakonje, i koja ima problema sa stopom nataliteta, kao uostalom i cijeli svijet jer se posljednje dijete rodilo prije devetnaest godina. Dakako, još nas je dobri stari Orwell naučio da pravi znan-fan nije proricanje budućnosti, nego distorzija vremena u kojem je napisan. Tako i istoimeni autoričin roman, koji je solidno adaptirao Cuarón, zapravo ne pokazuje budućnost, nego propituje ružnu sadašnjost. A kad genijalna P. D. James proriče budućnost, čini to preciznije od gatare. Uostalom, bolji poznavatelji njezina opusa dobro znaju da Children of Men nije nikakva iznimka. U manje poznatoj kratkoj detektivskoj priči Zločin, 1986, napisanoj 1970, Britanijom vlada epidemija misterioznog virusa, čime je gotovo nevjerojatnom preciznošću predviđena pojava AIDS-a.

No, Cuarónov postupak mnogo je bliži postapokaliptičnim krajolicima Garlandova romana 28 Days Later, koji je adaptirao Danny Boyle, samo što zombije sada zamjenjuju ilegalni emigranti, koje britanske vlasti trpaju u kaveze (iz tih kaveza često odzvanjaju upravo jezici država nastalih raspadom bivše Jugoslavije). Cuarónova britanska metropola nije ni Alphaville ni Metropolis. Njegov je London naš London. Ulicama ne prometuju nikakva tehnološka čuda, nego oni isti crveni autobusi na kat, samo što su stariji i otrcaniji. Kiša stalno pada. Odbjegle zebre lutaju St James's Parkom, što se može promatrati i kao mala posveta uvodnoj sekvenci Kusturičina Undergrounda s prizorima bombardirana Beograda. A pročelja zgrada u središtu unakazuju i ekološki onečišćuju one iste reklamne poruke kojima nas u obliku jumbo-plakata danas bombardiraju magovi marketinga. No, koliko se god Djeca čovječanstva mogu smatrati autoričinim najangažiranijim komadom, Cuarón mu je pridodao još više anarhoidne drskosti kad eksplozija bombe pretvara Starbucks u prah i pepeo. Cuarón nije prvoloptaš koji igra na jednostavna rješenja. A specijalni efekti svedeni su na minimum, u korist energična dokumentarizma digitalne kamere, kojom autor slijedi Thea u maniri podivljala ratnog reportera.

Jer, Meksikanac Cuarón bio je i ostao ambijentalni redatelj par excellence, čak i kad nam pokazuje kako ideologija može poremetiti komunikaciju, dakle, elaborira motiv dosta blizak Babelu sunarodnjaka I~nárittua. No, premda lik kojeg portretira suludi Michael Caine sada više nije profesionalni vojnik kao u romanu, nego postaje posthipijevski bivši anarhist, Cuarón očito nije mogao izbjeći autoričine biblijske referencije. Kad se Owenov Theo otisne barkom na pučinu obavijenu maglenom koprenom u društvu crnkinje portretirane kao neka vrsta futurističke Britanske Mati, koju je spasio od pomahnitale horde što se pokušala dokopati njezina djeteta, on je u isti mah i novovjekovni Mojsije u potrezi za Obećanom zemljom. U Cuaróna, nada nikad ne umire. A jedina dobra vijest, barem za Engleze, jest ta da će Picassova Guernica biti izložena u (napokon) obnovljenoj Battersea Power Station.

Dragan Rubeša